Bizant

Bizantsko Carstvo (grč. Basileia ton Romaion) ili, skraćeno, često nazivano još i Bizant je povijesni naziv za "Istočno Rimsko Carstvo" koje "službeno" nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje Rimski prijestolnicu u "Novi Rim" koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države će nastupiti 395 godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok će zapadni dio carstva u sljedećih 150 godina propasti Istočno Rimsko Carstvo s političkim sistemom cezaropapizma će preživjeti sve do 1460. godine kada njegovu posljednju provinciju imena Moreja zauzimaju Turci.

Naziv Bizant se nije koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5. stoljeća nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium - od grčkog Byzántion, današnji Carigrad (turski:Istanbul), za cijelo carstvo. Građani Bizantskog carstva i njihovi zapadni susjedi carstvo su nazivali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim)[1]. Službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od VII. stoljeća, odlukom cara Heraklija (vladao od 610. - 641.), grčki, koji je bio govornim jezikom većine stanovništva.