Neizgovorena priča

Dijete je umiralo. Ubijala sam ga. U zadnje vrijeme tako sam rado činila takve stvari. I nije to bilo ono uobičajeno slatko i samilosno ubojstvo, poput smrti u začaranu snu. Bila je to okrutna, okrutna smrt u kojoj nisam uživala samo kao u smrti i dovršenju nečega gotovo božanskoga, dovršenju života, kako sam vrlo često i vrlo rado voljela misliti o tome, već je bol bio onaj kojem sam se predavala, u činim sam se tamnim velovima gubila, u potpunosti slijedeći crni nagon koji je vrištao kroz mene i koji je tražio bol da bi se njime hranio. Ako prije nisam mogla definirati zlo (a čak i da sam mogla, sada bih znala da sam bila u krivu), sada sam sa sigurnošću mogla tvrditi da sam ja oličenje te riječi, tog pojma. Ali pritom nisam mogla za sebe tvrditi da sam nešto što nije trebalo, ni smjelo postojati. Jer bilo je previše ljepote u onome što jesam, osjećaj je bio tako jedinstven i pošto sam mu se u potpunosti predavala bio je tako dobar, bolji od svega ljudskog i dozvoljenog. U mom poimanju moralnosti nije postojalo ništa što bi se bunilo protiv onoga što jesam. Ljepotom sam opravdavala zlo, uzvišenošću osjećaja ludilo u kojemu su se utapali životi nekih nepoznatih ljudi. Nije postojalo ništa što ne bih učinila za sebe, za ono što mije, u bilo kom pogledu, bilo ugodno. A dječja krv i smrt djeteta u plamenu boli i patnje njegove majke, koja je mojom okrutnom prirodom bila prisiljena promatrati djetetovu smrt, bilo je ono što mije stvaralo ugodu više od svega.....