Pljačkaško gnijezdo

Jednog popodneva, u proljeće 1877. godine, neki se osamljeni jahač spuštao niz dugu, jezivo pustu strminu prema gazu na Zelenoj rijeci. Jahaču je bilo nužno da do mraka stigne do naselja. Već je dva dana prošlo otkako mu je ponestalo hrane. No, sva je prilika da neće preći rijeku ako na njoj ne bude čamca. S ovako šepavim i umornim konjem ne usuđuje se preplivati te tmurne, vrtložne i pjeskovite vode. Silazio je stazom i ušao u pojas zelenila. U gustoj je prašini bilo svježih tragova konjskih kopita.
Pod nogđma njegova konja prašina se dizala u oblacima. Udikovina mu je dosezala do sedla, prašina ju je pokrila i oličila žutom bojom. Kad je zašao među topole i vrbe, vidio je da su i one dobrano zaprašene. Ovaj kraj već odavno nije vidio kapi kiše. No, vonj prašine nekako se slagao s mirisom svježe vode. Još izdaljega jahač spazi kako pod jednom topolom stoji osedlan konj, oborio je glavu i brstio travu. Jahač odmah uspori te se oštrim pogledom stade ogledati unaokolo, i zasigurno je na obali rijeke opazio čovjeka prije nego je on njega uočio.