PRIPOVIJETKE

Rođen u Pragu, u doba Austro-Ugarske monarhije, Kafka potječe iz imućne židovske obitelji u kojoj je dominirao radišni, no često tiranski i samovoljni otac. Studirao je pravo i radio neko vrijeme kao činovnik - no većim je dijelom Kafka proveo život materijalno opskrbljen očevim imutkom (činjenica koja se često zanemaruje, posve u skladu s legendom o Kafki kao žrtvi bešćutnoga i despotskoga oca grubijana). Umro je od tuberkuloze, prethodno naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa - posljednja volja koju ovaj, nasreću, nije ispunio. Brod je posthumno izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže obitelji (sestre, očeva i majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova.

Kafkin opus, koji se može podijeliti u nekoliko vrsta (romani, pripovijetke, aforizmi, dnevnici i pisma) veže tematsko, svjetonazorsko i, moglo bi se reći, spiritualno jedinstvo. Baštinik više tradicija (njemačkoga romantizma, fantastične struje u književnosti, židovskih heterodoksnih učenja kao i kršćanske gnoze), poštovatelj velikana europske književne tradicije (napose Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijaše i suputnikom njemačkoga ekspresionizma. Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao čine ga autorom kojega se ne može utrpati u shematske podjele po književnim pravcima.

Kafkina djela prikazuju sivu i banalnu svakodnevnicu kao enigmatsku i alogičnu zbilju ispunjenu strepnjom, u kojoj su likovi, pritisnuti osjećajem krivice i zbunjenosti, neprestance izloženi prijetnji birokratskih sila kojima ne mogu dokučiti izvor ni motiv. To je posebno vidljivo u romanima «Proces» (1925.), «Zamak» (1926.) i «Amerika» (1927.), kao i u mnoštvu kraćih i duljih pripovijesti, među kojima se ističe «Preobrazba» (1915.). Repetitivni i besmisleni tlačiteljski postupci nerazumljivog i svemoćnog birokratskog aparata, mehaničke i apsurdne reakcije "junaka" koji nemaju izraženi osobni identitet, usamljenost i nemogućnost komunikacije među likovima koji se grčevito i bezuspješno trude da spoznaju mehanizam opresije koji ih muči i proganja bez ikakvog vidljivog razloga, realnost zbivanja koja je bliža događajima u snu nego u «običnoj» stvarnosti, iracionalni i fantastični element u radnji koji ne može biti reduciran na psihopatološke poremećaje - sve je to učinilo Kafkinu prozu posebno dojmljivom i utjecajnom u razdoblju poslije 2. svjetskoga rata (a i kasnije), jer se iskustvo opće bespomoćnosti pojedinca naspram sila kako totalitarno-terorističke (nacizam, komunizam), tako i liberalno-birokratske (demokratski kapitalizam) države pokazalo kao paradigmatsko za modernu ljudsku sudbinu. U prepisci (najpoznatije je legendarno «Pismo ocu», kao i pisma ljubavnici Mileni Jasenskoj) Kafka se pokazuje kao pojedinac mučen nesigurnošću, bespomoćnošću i legijom psihoanalitičkih kompleksa, dok aforistički zapisi i kratki nacrti za dulje tekstove, skupljeni u knjigama kao «Plava bilježnica» otkrivaju slabije poznatoga Kafku - modernog potomka starih gnostika, opsjednutoga pojmom «nerazorivoga» spiritualnog elementa u čovjeku. Napustivši tradicionalnu religioznost, Kafka je, raspet između žrvnja apsurda i tihe izvjesnosti u opstojnost «nerazorivog», ostao jednim od središnjih spiritualnih pisaca 20. stoljeća.