• Srbija
  • English
  • +381 (0)11 3463 072
  • +381 (0)60 3463 072
  • Iskupljenje
    Iskupljenje

    Iskupljenje

    ISKUPLJENJE je priča o ljubavi, ratu i razornoj moći mašte. Najtoplijeg dana u leto 1935, buduća književnica, trinaestogodišnja Brajoni Talis, izriče laž koja će imati tragične posledice za njenu porodicu i koja će je proganjati čitavog života.

    Makjuanov najsloženiji i najimpresivniji roman; ljubavna priča, studija klasnih odnosa, i meditacija o moći - ali i ograničenjima - fikcije i umetnosti uopšte.

    Sunday Times
    Dokaz da je Makjuan u ovoj zemlji nedostižni književni div.

    Independent on Sunday
    Nacionalna nagrada kritike za najbolji roman u SAD 2002.

    Književni prikazi romana Iskupljenje:

    Krugovi patnje
    Iskupljenje, delo jednog od najboljih engleskih pisaca danas, objavila "Paideja" u prevodu Arijane Božović

    Ne postoji čovek čija je savest toliko čista da se nikada u životu nije pokajao. Ali, koliko ima onih koji su, svesni da su počinili greh koji se ne može zaboraviti, spremni da ga celog života okajavaju, pokušavajući da se iskupe. U ovim vremenima u kojima nam makrosavest sve više nudi iskupljenje kao najjevtiniju robu time što užas polako pretvara u normalno stanje stvari, čime lepotu katarze svesno mimikrira i minimizira, odgovor je predvidljiv, i pesimističan.

    Našim malim svetovima i savestima preostaje jedino da se bore ne bi li se tako izborili za dragoceni dar koji nam je dat stvaranjem, dar slobode, one prave i čiste koja autentično može postojati samo u nama. Ovaj najteži i najnerešiviji problem predstavljao je, i predstavlja večnu inspiraciju pisaca; pred nama je sada rezultat njegovog promišljanja, proizašao iz pera Ijana Makjuana, trenutno verovatno najboljeg engleskog autora svetskog glasa. Roman "Iskupljenje" koji je u prevodu Arijane Božović ovih dana objavila beogradska "Paideja" jedan je od najboljih koji su u poslednje vreme prevedeni na naš jezik, i nema nikakve sumnje da ce brzo doći do srca čitalaca.

    Gorki plod Makjuanove priče o grehu i kajanju razvija se iz (polu)namerne greške jedne trinaestogodišnje devojcice koja živi izmedu beskrajno bogatog sveta mašte u kojoj postoji jedna jedina želja da postane poznati pisac i stvarnog sveta u kojem likove i dogadaje meri tom maštom. Tako jednom laži, tvrdnjom da je mladić njene starije sestre seksualni manijak, ona, poput Boga, ili sudbine kojom se kao vrhovno biće igra, menja iz temelja celu kulu ionako sipljivih ciglica naših života i sve pretvara u nesreću, prah i nestajanje.

    Budući više u svetu "koji bi ona mogla stvoriti, i života koji je stvorio nju", glavna junakinja, Brajoni, na svoja leđa stavlja krst koji ce svesno nositi do svog oslobođenja; ne smrti, već išcekivane vaskularne demencije, zaborava koji joj u starosti blagorodno nudi Svevišnji u vidu laganog i mučnog fizičkog nestajanja, sa kojim će odlaziti i njena ranjena savest. Savest čije će iskupljenje pokušati da pronađe u pisanju (postaće poznata književnica), i književnom brušenju jedne iste teme u različitim žanrovima, priči i romanu. Teme sopstvenog iskustva greha, ljubavi njene sestre i oklevetanog mladića za koju ni učinjena nepravda nije mogla biti prepreka...

    Ijan Makjuan je napisao briljantan roman u kojem kroz refleksiju odnosa ljudske mašte i realnosti daje višestruke mogućnosti čitaocu. Ti svojevrsni krugovi patnje u kojima se, ne svojom voljom, našao jedan izvanredno sposobni mladi čovek iz nižeg staleža engleskih društvenih lestvica polaze od neverice, šire se u gorčinu i bes, pretvaraju u nemoćni bes, i najzad u klupko grča koje na nivou ličnih iskustava svakog voljnog da se preispituje otvara sopstvene dileme.

    "Iskupljenje" Ijana Makjuana nudi i kritiku engleskog društva, i kritiku rata (radnja se dešava pred Drugi svetski rat, i tokom prve godine rata, da bi se kasnije reflektovala kroz sećanje ostarele Brajoni), a najviše nezainteresovanost čoveka da makar oslušne reči koje dolaze od onog drugog čoveka, koji ima svoju, možda pravu, istinu. Ovaj roman, koji pod lupu stavlja i pitanje oproštaja, istovremeno je i jedna vrsta novog programa Ijana Makjuana. Kroz lik glavne junakinje, naime, Makjuan nudi svoj svojevrsni manifest u kojem se, reklo bi se, razračunava sa modernim i vraća klasičnom. "Iskupljenje" je u nivou najboljih ostvarenja u vrhunskoj prozi prve polovine prošlog veka; kroz spisateljske dileme Brajoni, Makjuan razrešava i sopstvenu dilemu o piscu koji treba da izabere između "svesti kao reke kroz vreme", sa svim njenim pritokama i preprekama, i "kičme priče".

    Rešenje ide ipak u prilog ovom drugom. A oko te kičme, engleski pisac je toga veoma svestan, čitav je snop čudnih i varljivih emocija. Jedna od njih je okajavanje. Jer, iskupljenja, definitivno, nema.

    Anđelka Cvijić, Politika, 14.4.2003.


    ISTINSKO REMEK-DELO
    Ijan Makjuan, Iskupljenje, Paideja, Beograd, 2002, s engleskog prevela Arijana Božović.
    Predrasude, valjda, postoje zato da bi nas proveravale. Osim priče Koker u teatru, dela Ijana Makjuana nisu spadala u moju omiljenu lektiru pa sam hvalospevne izvode iz kritika na koricama njegovog romana Iskupljenje, naravno, primila sa velikom dozom rezerve. Posredi, međutim, nije marketinški potez. Iskupljenje je uistinu remek-delo, dostojni nastavljač impozantne tradicije velikog evropskog romana. Ostvarenje zamašne epske širine i gotovo zaboravljenog visokog stila i nivoa jezičke kulture. Kada bih u svakom prikazu pisala o slabim prevodima i jezičkoj obradi izdanja, ne bih ništa drugo ni radila. Tim više opaska da je Arijana Božović na srpski prenela domete Makjuanovog izraza ima veću težinu.

    Iskupljenje je roman koji počiva na tradicionalnoj naraciji, dobro vođenoj radnji, čiji su događaji tesno isprepleteni kauzalnim odnosima, i na iznijansiranim i psihološki produbljenim likovima. Njihove izrazite individualnosti omogućuju piscu da u svakog od njih ugradi poneki aspekt modela sveta, pa delo sklapa u slojevitost razgranatih značenja i tananih uvida. Tako se, na primer, za majku vezuje spoznaja koja se javlja na različitim nivoima svesti, iskorak ka drugoj strani, lunetičko načelo iracionalnosti. Središnji lik je Brajoni Talis, najmlađe od troje dece ugledne britanske porodice, nosilac intelektualnog i stvaralačkog principa.
    Značenjska struktura, pak, gradi se pomoću dva lirska postupka – tehnike nagoveštaja, što intenzivira opšti smisao romana, i gotovo refrenskog ponavljanja nekih motiva, koji u drugim motivskim kontekstima dobijaju nova značenja, sve do parodijskog i autoparodjskog, a čuvajući prvobitno, zaklapaju koherenciju ovog opsežnog teksta. Poetičnosti i atmosferi ostvarenja, svakako, doprinosi i Makjuanova duga lirska rečenica, sa čestim deskriptivnim pasažima koji, takođe, postižu određene, posredne saznajne fekte. Poetički aspekt teksta, pripovedanje o pripovedanju, delimično se provlači kroz roman, ali do punog izražaja dolazi na njegovom kraju. Strukturna važnost finalne pozicije i načela zastupljenog glavnim likom svedoče o značaju koji autor želi da da poetičkim fenomenima, kao prevashodnoj ravni na kojoj prelama model sveta. Aktuelni postupci deluju nekako nametnuto, donekle ne kao nužni element strukture teksta, dok je završnica, ponešto idealizovana, za ljubitelja ironije i previše patetična. To bi bili i jedini slabiji momenti ovog odličnog romana.

    Radnja se odvija 1935, 1940. i 1999. godine. U vreme kada se Drugi svetki rat zahuktavao, tada trinaestogodišnja Brajoni nepravedno optužuje Robija Tarnera, mladića njene starije sestre Sesijilije, da je silovao njihovu maloletnu rođaku Lolu. Tarneru sledi zatvor, koga se oslobađa prijavivši se na front. Sesilija odlazi od kuće i počinje da radi u bolnici, što će posle pet godina učiniti i Brajoni. Tarner se sa fronta vraća Sesiliji, čija ga je odanost održala u svim iskušenjima kroz koja je prolazio. Brajoni tada saznaje krajnje bizarnu činjenicu da se Lola udaje za Pola Maršala, njihovog tadašnjeg gosta koji je i počinio krivično delo. Da bi se iskupila, ona piše dugo pismo objašnjenja, odnosno roman Iskupljenje.

    Krajnje jednostavna radnja usložnjava se refleksivnim odnosom autora prema svetu. Više nego pripovedanje događaja, Iskupljenje je pre svega čin promišljanja, delo dubokih psiholoških i misaonih uvida u ljudsku prirodu i poredak stvari. Dva pomenuta lirska postupka stvaraju odnos paralelizma, tako da se opšti smisao ponavlja i u tom povratku gradira. Sesilija, na primer, doživljava potpuni poraz. Njen svet se ruši jer sve ono što je do optužbe Robija bilo njeno utočište, porodica, ni ne pokušava da spreči nepravdu. Tako se ruši i "veliki" svet. Rat drastično menja okolnosti ljudskih života, što neminovno menja i etičke principe i prirodu čoveka. Nasilje nad šesnaestogodišnjom devojčicom uvod je u opšti pokolj koji dolazi. Osuda služavkinog sina i zaštita fabričkog magnata, u malom, slika su društvene hipokrizije, koja i dovodi do većih i manjih, ličnih i sveopštih katastrofa.

    Brajoni, nadobudna a nezrela, izdaleka posmatra scenu kada Sesilija pred Robijem skida haljinu i ulazi u fontanu. Događaj, naravno, razume sasvim pogrešno, što je uopšte ne sprečava da, vođena svojom usijanom i tvrdoglavom prirodom, iz njega izvede optužbu za silovanje. Kada se jednom pokrene, točak destrukcije se ne zaustavlja tako lako jer i oni koji su ga zaošijali mogu postati njegove žrtve. Ne bi li se nagonski, zaštitili, oni ga samo još jače okreću ne razmišljajući da njihov spas nije u potpirivanju zla jer će ono, razulareno, pre ili kasnije stići svakoga, pa i onoga ko mu je dao krila. Sve će se zaustaviti tek ličnim ispravnim delanjem, podvižničkim činom iskupljenja. I to je lekcija koju je Brajoni, zalažući se za vrednosti umetnosti, intelekta i duha, ugradila u svoj roman.

    Junakinja sve vreme želi da postane pisac. Roman počinje pripremama za izvođenje pozorišnog komada Arabelina iskušenja, kojim ona želi da dočeka brata Leona i njegovog gosta Pola Maršala. Kasnije piše novelu, u kojoj opisuje događaj kraj fontane. Ugledni kritičar Siril Konoli, urednik tada uticajnog književnog časopisa Horajzon, vraća rukopis uz poveći komentar. On mladoj spisateljici sugeriše da ne insistira na nekim detaljima ne znajući kako su oni u biti istiniti. To će reći da su svetovi do nedodirljivosti odvojeni i zatvoreni a da lične, isključivo lične vizure i perspketive određuju istine koje, takođe, ne mogu biti drugačije nego isključivo lične. Uz sugestiju da se stvarnost nalazi u stalnom stanju raspada, zatvorenost individualnih svetova je drugi stožerni momenat Iskupljenja.
    U književnosti, dabome, ne treba tražiti istinu stvarnosti, ali je ona ipak mladoj junakinji pružila odgovor o životu. Kritičareva primedba da njenoj noveli nedostaje kičma navela je Brajoni na zaključak kako i ona sama pati od iste falinke. Pišući roman iskupljenja, ona shvata da je pisac isto što i bog – kreator svetova, onaj koji daje sreću i patnju. Zato ona Sesiliji i Robiju određuje večnu ljubav, koja je jedini smisao naših malih izolovanih svetova, bačenih u veliki svet u neprekinutom stanju frustracije i haosa. Istinskog iskupljenja ionako nema, do u smrti. U sedamdeset sedmoj godini Brajoni preti vaskularna demencija, konačno i jedino moguće poništenje svega što je ikada učinila.

    Spremajući proslavu njenog rođendana, rođaci su se dosetili i davno zaboravljenih Arabelinih iskušenja. Predstavu izvode njihovi unuci i ostvaruju san koji oni nisu uspeli da dosegnu. Tako se završava roman Iskupljenje. Pomirenjem sa sobom, čistom detinjom željom od koje se ne odustaje. Svest o zatvorenoj individualnosti takvog stava kao o jedinoj istini, ili utopija? Pol i Lola Maršal proveli su život u blagostanju i socijalnim povlasticama. Pa šta! Čini mi se da Ijan Makjuan hoće da nam kaže kako je to samo njihov problem. Naša lična ispravnost sigurno neće promeniti svet, ali je jedino - ujedno i najviše - što možemo da mu damo. Pripovedni postupak priređivanja rukopisa, u ovom slučaju sopstvenog, aktuelnom postupku daje izvesni smisao parodije, koji nam poručuje da je sve o čemu pišemo, čak i mi sami, tek privid postojanja. Njegova istinitost i njegova potvrda jeste tek sam tekst koji, poput pisama Sesilije i Robija, pohranjenih u Ratnom muzeju, ostaje posle nas.


    Dušica Potić, Zlatna greda, br.25


    Između života i smrti
    Najnoviji, višestruko nagrađivani roman Jana Mekjuena, "Iskupljenje", nedavno je objavila beogradska izdavačka kuća, "Paideia", u prevodu Arijane Božović. Ovaj popularni britanski pisac irskog porekla, poznat je našoj čitalačkoj publici po pričama, objavljivanim u antologijama i periodici, kao i po romanima "Betonski vrt", "Uteha stranaca", "Crni psi" i "Amsterdam". (Ostaje nejasno zašto su se izdavač i prevodilac ovoga puta odlučili da "preimenuju" autora u Ijan Makjuan. Do sada su svi izdavači, pa i sama "Paideia", pravilno transkribovali njegovo prezime u Mekjuen, mada je nedoumica oko transkripcije imena bilo i ranije.)

    Poslednji Mekjuenov roman, "Iskupljenje", (objavljen u Velikoj Britaniji 2001. godine) obimniji je i složeniji od dosadašnjih. Građen je veoma marljivo - kako na jezičkom, tako i na stilskom, kompozicijskom i značenjskom nivou, što doprinosi izuzetnom estetskom učinku. I u njemu su prisutne neke od Mekjuenovih opsesivnih tema - buđenje seksualnosti, scene nasilja i brutalnosti, umiranje, pa i neki morbidni momenti. Tu su i slučajni ali odlučujući trenuci, koji preusmeravaju živote i nužno dovode do kidanja prethodnih, međuljudskih veza, kao i deca, odnosno mladi, u ulozi glavih aktera priče. Ni dramatičnost, uzbudljivost i šokantnost ne izostaju, ali je sve to, ovoga puta inkorporirano u tekst na specifičan i nešto složeniji način.

    Prvih stotinak stranica iznenađuju naglaskom na impresijama, usporenošću i laganim proticanjem svakodnevnih, sitnih događaja, na seoskom imanju porodice Talis, jednog vrelog, letnjeg dana, 1935. godine. Vrućina usporava junake i radnju, ali i pripovedanje, pa je početak prilično ne-mekjuenovski. Međutim, upravo će time kasniji prekid, odnosno prodor drame u priču, biti efektniji, jer se dešava pred našim očima i narušava postojeću atmosferu, u koju smo i sami bili uronjeni.

    "Iskupljenje" zahteva veoma pažljivo čitanje, jer sadrži nenametljive nagoveštaje i simbolične veze, koje se postepeno grade i umnožavaju, a važni su nosioci smisla. Tako se, recimo, u prvom delu romana, svi ženski članovi porodice Talis nalaze u prelaznim periodima života. Brajoni Talis je, sa svojih trinaest godina, na početku puberteta, i iz dečije sobe postepeno prelazi u svet odraslih i njihove prostorije. Taj prelaz je, kako bukvalan, tako i simboličan. Uz to, ona pretenduje da postane pisac, pa maštom i pisanjem gradi svoje, paralelne svetove. Njena sestra Sesilija, ima dvadeset i tri godine, i nalazi se između devojaštva i potpune zrelosti. Tog leta se vratila sa koledža, što doprinosi da intenzivno razmišlja o odvajanju od porodice i početku samostalnog života. Uz to, ona doživljava svoje prvo seksualno iskustvo, pa i time jasno stupa u zrelost. Njihova majka, Emili, ima četrdeset i šest godina i u klimaksu je. Ona ulazi u starost, a svest o tome je primorava da razmišlja o sebi, svojoj porodici, kao i večito odsutnom mužu i njihovom, ne baš sjajnom braku.

    Pored prelaznih, životnih faza, "Iskupljenje" se bavi i graničnim situacijama. Tako se, recimo, Robi Tarner, sin spremačice koja radi u kući Talisovih ali i njihov štićenik, u drugom delu romana, 1940.-e godine, nalazi među britanskim vojnicima koji se povlače iz Francuske. On je na putu između morske obale kojoj teži, i koja mu može doneti spas, i nemačkih bombardera koji su mu nad glavom. Uz to je i ranjen, čime se, kako bukvalno, tako i simbolično, nalazi između života i smrti. Pripovedač ga u tom međuprostoru ostavlja, prelazeći na treći deo romana i opis rutine jedne londonske bolnice, u kojoj se Brajoni obučava za medicinsku sestru, početkom Drugog svetskog rata.

    Uz ova tri dela, koja su ključni nosioci naracije, nalazi se i dodatak, neka vrsta epiloga, naslovljen ‘London, 1999.’ On se pripovedački, sadržinski, vremenski, ali i znatno manjim obimom, odvaja od prethodnih delova. Upravo ovaj dodatak, koji je delimično i metanarativan, baca potpuno novo svetlo na prethodnu priču, dovodi do smisaonog preobražaja i doprinosti ontološkoj nestabilnosti svega ispripovedanog. Ovaj pripovedački trik izdvaja "Iskupljenje" od prethodnih Mekjuenovih romana i uvećava njegovu složenost. Time priča biva postavljena između istine i fantazije, činjenica i mašte, sećanja i zaborava, pesimizma i optimizma. Situacija prelaza, međuprostora i dvosmislenosti tako dobija potpuno povlašćeno mesto u romanu.

    Pažljivi čitalac će naknadno uspeti da poveže niti i shvati da je sve to bilo nagovešteno i nenametljivo najavljeno već u prvom delu romana. Tada se na mostu, kao bukvalnom mestu prelaza ali i potencijalne opasnosti, desila jedna od ključnih scena, u kojoj je Robi predao pismo Brajoni, sa molbom da ga uruči starijoj sestri, Sesiliji. To je ujedno i jedan od prelomnih trenutaka u zapletu. Time most postaje paradigma romana, jer se, pored ove scene, na njemu simbolično nalaze i svi likovi, ključne situacije, jedna porodica, ali i društvo u celini, kao i čitava priča "Iskupljenja". Ovim će Mekjuen još jednom potvrditi svoje pripovedačko majstorstvo, pri tome ne zaboravljajući da pruži čitaocima ono što im je često i najbitnije - uzbudljivu i dobru priču.

    Roman će bitno obogatiti i česte dvosmislenosti, poigravanja, inverzije. Tako, recimo, rođaci, odnosno tetkina deca, ne prihvataju Brajoninu podelu uloga, prilikom probe "Arabelinih iskušenja" - prve i poslednje drame koju će ona napisati i bezuspešno pokušati da "postavi na scenu" za svoju porodicu, tog vrelog leta, 1935. godine. Ali, na žalost, samo par sati kasnije će svi, izuzev Sesilije, prihvatiti Brajoninu pogubnu podelu, kojom će ona odrediti ko je žrtva, a ko dželat. Ovo će bitno uticati na njen budući život, ali i na živote ostalih aktera - Sesilije, Robija, pa i Lole i Pola Maršala, koji su donekle sporedni likovi.

    "Arabelina iskušenja" će biti važna i na samom kraju romana, kada će, nakon šezdeset i četiri godine, taj komad konačno biti izveden. Tada će paralela između "izmaštane" i "životne" drame postati mnogo uočljivija. Podudarnosti će biti primetne na nivou sadržaja, Brajonine uloge u nastanku i kreiranju ovih drama, ali čak i u sitnim detaljima. Naime, Brajoni će u epilogu nazvati Sesilijinog ljubavnika "medicinski princ", što je određenje sa početka romana, ali tada primenjeno na ljubavnika Arabele. Time će krug biti zatvoren, a priča obogaćena dodatnim paralelama i značenjima.

    U svakom slučaju, detalji i njihove tanane veze su mnogobrojni. Tako je, između ostalog, veoma važna jedna scena kraj fontane, priča o dragocenoj, porodičnoj vazi ili pak uticaj velike vrućine na događaje. Ovi detalji su, uz simboličnost, dvosmislenosti i smisaonu destabilizaciju ispripovedanog, svakako veoma značajan deo pripovedačkog postupka. Čak i mašta, koja je jedna od bitnih tema, ovde ima dvosmislen status. Ona je istovremeno i razarajuća, pogubna sila koja uništava živote i kida bliske, krvne veze, ali je i nosilac utehe, spasa, možda čak i iskupljenja. Mašta uspeva da surovi život, odnosno "crni realizam", kako ga Brajoni naziva, učini podnošljivim.

    Za književne sladokusce će biti zanimljivo i Mekjuenovo poigravanje engleskom književnom tradicijom - od Ričardsona, preko Džejn Ostin, Henrija Džejmsa, Forstera, pa sve do Virdžinije Vulf. Ipak, ono najbolje i najuzbudljivije treba ostaviti za individualno čitanje, istraživanje i otkrivanje. Dobra priča, puna iznenađenja i neočekivanih obrta svakako ne izostaje, kada je ovaj roman u pitanju. Kao ni veliko estetsko zadovoljstvo.

    Olivera Žižoviš, Danas, 27.9. 2003.


    Kobna laž

    Knjiga je uspjela da pomiri kompletnu ostrvsku kritiku u ocjeni da je to njegovo, u inače veoma bogatoj karijeri, najbolje djelo. Međutim, to mu nije bilo dovoljno da osvoji Bukerovu nagradu, koju doduše već posjeduje
    Ijan Makjuan je jedan od najuticajnih britanskih pisaca danas. Prisutan na književnoj sceni još od 1975. godine sa zbirkom «Prva ljubav, poslednji obredi», za koju je dobio nagradu Somerset Mom (Makjuan je za roman «Dijete u vremenu» dobitnik cijenjenih nagrada Vitbred i Prix Femina) da bi par godina kasnije šokirao literarnu scenu romanom «Betonska bašta», od kada svaki njegov sljedeći roman kao opis nosi pridjev «morbidan», koji su i zaslužili njegovi kasniji romani objavljeni kod nas («Utjeha stranaca», Oktoih 1991. i «Crni psi», Filip Višnjić 1998.) što svakako ne umanjuje, po jedinstvenom stavu književne javnosti, njegove pripovjedačke kvalitete, već daje originalnost i prepoznatljivost njegovom stvaralačkom opusu. Roman «Amsterdam», za koji je dobio Bukerovu nagradu, predstavlja preokret u njegovom stvaralaštvu, ne samo zbog činjenice da mu je donio svjetsku slavu, već zbog oštrijeg tretmana samih društvenih okolnosti. Makjuan je, tek tri godine od nagrađivanog romana, ponovo osvojio ljubitelje dobre književnosti, hrabro pomjerajući granice. «Iskupljenje» je još jedan korak dalje u njegovom stvaralaštvu, najkompleksnije i najobimnije njegovo djelo.
    Piščev pokretač svih dešavanja je ostao isti. Nesreća i slučajnost kao motivi su neizbježni u Makjuanovim romanima. Ono što razlikuje «Iskupljenje» od ostalih autorovih djela je prvi dio romana, taj kobni, neobično topao dan, ljeta 1935. godine, koji Makjuan opisuje na čitavih 160 strana. Pisac izuzetno vješto, naglašavajući atmosferu, gradi napetost i izdiže nivo iščekivanja skoro do nepodnošljivosti.
    Makjuan se u priči o izdaji i ispaštanju, mogućnosti iskupljenja, bavi i klasnim odnosima, sazrijevanjem, melodramom i problemima konvencionalnog braka. Brak Emili i Džona svodi se na svakodnevno, vremenski precizno Džonovo telefoniranje i odlaganje njegovog povratka kući usljed neodložnih poslovnih obaveza. Blizanci i Lola su stigli na imanje Talisovih zahvaljujući ponovnom preispitivanju života njihove majke Hermione i «ludačkoj» ljubavi zbog koje je završila u Parizu. Makjuanovi likovi se nalaze u različitim fazama života, ali je pred svima neka važna životna odluka ili prirodni period promjene. Sesilijin završetak koledža, Robijeva odluka o daljem studiranju, Brajonin neminovni ulazak u pubertet, kao i Emilino suočavanje sa klimaksom.
    Makjuanova svaka rečenica može da ima sudbinsko značenje. Piščev istančani pripovjedački stil prepun je simbolike, nagovještaja kasnijeg razvoja radnje i naknadnih tumačenja. U takvu situaciju na kraju romana, dovodi i samo djelo. Makjuan preispituje ulogu i moć koju ima pisac i odnos između fikcije i stvarnosti. «Iskupljenje» je složeno i bogato napisana priča, čijim se ponovnim iščitavanjem, vjerovatno može doći do novih neotkrivenih detalja.

    Vuk Perović, Pobjeda, 22.12.2003.

    Više detalja
    Šifra: 3786
    Ovaj naslov je trenutno RASPRODAT
    Ukucajte ovde vaš mail kako biste bili obavešteni kada knjiga bude ponovo u prodaji:

    dostavadostava i poŠtarina

    nacin placanjanaČin plaĆanja

    Opcije plaćanje za kupce iz Srbije:

    - pouzećem prilikom isporuke knjiga
    - internet karticama Visa,Maestro i Mastercard
    - preko IPS skeniraj - mBanking aplikacije
    - putem uplatnice na šalteru pošte ili banke

    Opcije plaćanje za kupce iz inostranstva:

    - pouzećem za kupce iz BIH i Crne Gore
    - putem PayPal sistema
    - internet karticama Visa, Maestro i MasterCard

    postavi pitanjepostavite pitanje

    OPIS KNJIGE
    ISKUPLJENJE je priča o ljubavi, ratu i razornoj moći mašte. Najtoplijeg dana u leto 1935, buduća književnica, trinaestogodišnja Brajoni Talis, izriče laž koja će imati tragične posledice za njenu porodicu i koja će je proganjati čitavog života.

    Makjuanov najsloženiji i najimpresivniji roman; ljubavna priča, studija klasnih odnosa, i meditacija o moći - ali i ograničenjima - fikcije i umetnosti uopšte.

    Sunday Times
    Dokaz da je Makjuan u ovoj zemlji nedostižni književni div.

    Independent on Sunday
    Nacionalna nagrada kritike za najbolji roman u SAD 2002.

    Književni prikazi romana Iskupljenje:

    Krugovi patnje
    Iskupljenje, delo jednog od najboljih engleskih pisaca danas, objavila "Paideja" u prevodu Arijane Božović

    Ne postoji čovek čija je savest toliko čista da se nikada u životu nije pokajao. Ali, koliko ima onih koji su, svesni da su počinili greh koji se ne može zaboraviti, spremni da ga celog života okajavaju, pokušavajući da se iskupe. U ovim vremenima u kojima nam makrosavest sve više nudi iskupljenje kao najjevtiniju robu time što užas polako pretvara u normalno stanje stvari, čime lepotu katarze svesno mimikrira i minimizira, odgovor je predvidljiv, i pesimističan.

    Našim malim svetovima i savestima preostaje jedino da se bore ne bi li se tako izborili za dragoceni dar koji nam je dat stvaranjem, dar slobode, one prave i čiste koja autentično može postojati samo u nama. Ovaj najteži i najnerešiviji problem predstavljao je, i predstavlja večnu inspiraciju pisaca; pred nama je sada rezultat njegovog promišljanja, proizašao iz pera Ijana Makjuana, trenutno verovatno najboljeg engleskog autora svetskog glasa. Roman "Iskupljenje" koji je u prevodu Arijane Božović ovih dana objavila beogradska "Paideja" jedan je od najboljih koji su u poslednje vreme prevedeni na naš jezik, i nema nikakve sumnje da ce brzo doći do srca čitalaca.

    Gorki plod Makjuanove priče o grehu i kajanju razvija se iz (polu)namerne greške jedne trinaestogodišnje devojcice koja živi izmedu beskrajno bogatog sveta mašte u kojoj postoji jedna jedina želja da postane poznati pisac i stvarnog sveta u kojem likove i dogadaje meri tom maštom. Tako jednom laži, tvrdnjom da je mladić njene starije sestre seksualni manijak, ona, poput Boga, ili sudbine kojom se kao vrhovno biće igra, menja iz temelja celu kulu ionako sipljivih ciglica naših života i sve pretvara u nesreću, prah i nestajanje.

    Budući više u svetu "koji bi ona mogla stvoriti, i života koji je stvorio nju", glavna junakinja, Brajoni, na svoja leđa stavlja krst koji ce svesno nositi do svog oslobođenja; ne smrti, već išcekivane vaskularne demencije, zaborava koji joj u starosti blagorodno nudi Svevišnji u vidu laganog i mučnog fizičkog nestajanja, sa kojim će odlaziti i njena ranjena savest. Savest čije će iskupljenje pokušati da pronađe u pisanju (postaće poznata književnica), i književnom brušenju jedne iste teme u različitim žanrovima, priči i romanu. Teme sopstvenog iskustva greha, ljubavi njene sestre i oklevetanog mladića za koju ni učinjena nepravda nije mogla biti prepreka...

    Ijan Makjuan je napisao briljantan roman u kojem kroz refleksiju odnosa ljudske mašte i realnosti daje višestruke mogućnosti čitaocu. Ti svojevrsni krugovi patnje u kojima se, ne svojom voljom, našao jedan izvanredno sposobni mladi čovek iz nižeg staleža engleskih društvenih lestvica polaze od neverice, šire se u gorčinu i bes, pretvaraju u nemoćni bes, i najzad u klupko grča koje na nivou ličnih iskustava svakog voljnog da se preispituje otvara sopstvene dileme.

    "Iskupljenje" Ijana Makjuana nudi i kritiku engleskog društva, i kritiku rata (radnja se dešava pred Drugi svetski rat, i tokom prve godine rata, da bi se kasnije reflektovala kroz sećanje ostarele Brajoni), a najviše nezainteresovanost čoveka da makar oslušne reči koje dolaze od onog drugog čoveka, koji ima svoju, možda pravu, istinu. Ovaj roman, koji pod lupu stavlja i pitanje oproštaja, istovremeno je i jedna vrsta novog programa Ijana Makjuana. Kroz lik glavne junakinje, naime, Makjuan nudi svoj svojevrsni manifest u kojem se, reklo bi se, razračunava sa modernim i vraća klasičnom. "Iskupljenje" je u nivou najboljih ostvarenja u vrhunskoj prozi prve polovine prošlog veka; kroz spisateljske dileme Brajoni, Makjuan razrešava i sopstvenu dilemu o piscu koji treba da izabere između "svesti kao reke kroz vreme", sa svim njenim pritokama i preprekama, i "kičme priče".

    Rešenje ide ipak u prilog ovom drugom. A oko te kičme, engleski pisac je toga veoma svestan, čitav je snop čudnih i varljivih emocija. Jedna od njih je okajavanje. Jer, iskupljenja, definitivno, nema.

    Anđelka Cvijić, Politika, 14.4.2003.


    ISTINSKO REMEK-DELO
    Ijan Makjuan, Iskupljenje, Paideja, Beograd, 2002, s engleskog prevela Arijana Božović.
    Predrasude, valjda, postoje zato da bi nas proveravale. Osim priče Koker u teatru, dela Ijana Makjuana nisu spadala u moju omiljenu lektiru pa sam hvalospevne izvode iz kritika na koricama njegovog romana Iskupljenje, naravno, primila sa velikom dozom rezerve. Posredi, međutim, nije marketinški potez. Iskupljenje je uistinu remek-delo, dostojni nastavljač impozantne tradicije velikog evropskog romana. Ostvarenje zamašne epske širine i gotovo zaboravljenog visokog stila i nivoa jezičke kulture. Kada bih u svakom prikazu pisala o slabim prevodima i jezičkoj obradi izdanja, ne bih ništa drugo ni radila. Tim više opaska da je Arijana Božović na srpski prenela domete Makjuanovog izraza ima veću težinu.

    Iskupljenje je roman koji počiva na tradicionalnoj naraciji, dobro vođenoj radnji, čiji su događaji tesno isprepleteni kauzalnim odnosima, i na iznijansiranim i psihološki produbljenim likovima. Njihove izrazite individualnosti omogućuju piscu da u svakog od njih ugradi poneki aspekt modela sveta, pa delo sklapa u slojevitost razgranatih značenja i tananih uvida. Tako se, na primer, za majku vezuje spoznaja koja se javlja na različitim nivoima svesti, iskorak ka drugoj strani, lunetičko načelo iracionalnosti. Središnji lik je Brajoni Talis, najmlađe od troje dece ugledne britanske porodice, nosilac intelektualnog i stvaralačkog principa.
    Značenjska struktura, pak, gradi se pomoću dva lirska postupka – tehnike nagoveštaja, što intenzivira opšti smisao romana, i gotovo refrenskog ponavljanja nekih motiva, koji u drugim motivskim kontekstima dobijaju nova značenja, sve do parodijskog i autoparodjskog, a čuvajući prvobitno, zaklapaju koherenciju ovog opsežnog teksta. Poetičnosti i atmosferi ostvarenja, svakako, doprinosi i Makjuanova duga lirska rečenica, sa čestim deskriptivnim pasažima koji, takođe, postižu određene, posredne saznajne fekte. Poetički aspekt teksta, pripovedanje o pripovedanju, delimično se provlači kroz roman, ali do punog izražaja dolazi na njegovom kraju. Strukturna važnost finalne pozicije i načela zastupljenog glavnim likom svedoče o značaju koji autor želi da da poetičkim fenomenima, kao prevashodnoj ravni na kojoj prelama model sveta. Aktuelni postupci deluju nekako nametnuto, donekle ne kao nužni element strukture teksta, dok je završnica, ponešto idealizovana, za ljubitelja ironije i previše patetična. To bi bili i jedini slabiji momenti ovog odličnog romana.

    Radnja se odvija 1935, 1940. i 1999. godine. U vreme kada se Drugi svetki rat zahuktavao, tada trinaestogodišnja Brajoni nepravedno optužuje Robija Tarnera, mladića njene starije sestre Sesijilije, da je silovao njihovu maloletnu rođaku Lolu. Tarneru sledi zatvor, koga se oslobađa prijavivši se na front. Sesilija odlazi od kuće i počinje da radi u bolnici, što će posle pet godina učiniti i Brajoni. Tarner se sa fronta vraća Sesiliji, čija ga je odanost održala u svim iskušenjima kroz koja je prolazio. Brajoni tada saznaje krajnje bizarnu činjenicu da se Lola udaje za Pola Maršala, njihovog tadašnjeg gosta koji je i počinio krivično delo. Da bi se iskupila, ona piše dugo pismo objašnjenja, odnosno roman Iskupljenje.

    Krajnje jednostavna radnja usložnjava se refleksivnim odnosom autora prema svetu. Više nego pripovedanje događaja, Iskupljenje je pre svega čin promišljanja, delo dubokih psiholoških i misaonih uvida u ljudsku prirodu i poredak stvari. Dva pomenuta lirska postupka stvaraju odnos paralelizma, tako da se opšti smisao ponavlja i u tom povratku gradira. Sesilija, na primer, doživljava potpuni poraz. Njen svet se ruši jer sve ono što je do optužbe Robija bilo njeno utočište, porodica, ni ne pokušava da spreči nepravdu. Tako se ruši i "veliki" svet. Rat drastično menja okolnosti ljudskih života, što neminovno menja i etičke principe i prirodu čoveka. Nasilje nad šesnaestogodišnjom devojčicom uvod je u opšti pokolj koji dolazi. Osuda služavkinog sina i zaštita fabričkog magnata, u malom, slika su društvene hipokrizije, koja i dovodi do većih i manjih, ličnih i sveopštih katastrofa.

    Brajoni, nadobudna a nezrela, izdaleka posmatra scenu kada Sesilija pred Robijem skida haljinu i ulazi u fontanu. Događaj, naravno, razume sasvim pogrešno, što je uopšte ne sprečava da, vođena svojom usijanom i tvrdoglavom prirodom, iz njega izvede optužbu za silovanje. Kada se jednom pokrene, točak destrukcije se ne zaustavlja tako lako jer i oni koji su ga zaošijali mogu postati njegove žrtve. Ne bi li se nagonski, zaštitili, oni ga samo još jače okreću ne razmišljajući da njihov spas nije u potpirivanju zla jer će ono, razulareno, pre ili kasnije stići svakoga, pa i onoga ko mu je dao krila. Sve će se zaustaviti tek ličnim ispravnim delanjem, podvižničkim činom iskupljenja. I to je lekcija koju je Brajoni, zalažući se za vrednosti umetnosti, intelekta i duha, ugradila u svoj roman.

    Junakinja sve vreme želi da postane pisac. Roman počinje pripremama za izvođenje pozorišnog komada Arabelina iskušenja, kojim ona želi da dočeka brata Leona i njegovog gosta Pola Maršala. Kasnije piše novelu, u kojoj opisuje događaj kraj fontane. Ugledni kritičar Siril Konoli, urednik tada uticajnog književnog časopisa Horajzon, vraća rukopis uz poveći komentar. On mladoj spisateljici sugeriše da ne insistira na nekim detaljima ne znajući kako su oni u biti istiniti. To će reći da su svetovi do nedodirljivosti odvojeni i zatvoreni a da lične, isključivo lične vizure i perspketive određuju istine koje, takođe, ne mogu biti drugačije nego isključivo lične. Uz sugestiju da se stvarnost nalazi u stalnom stanju raspada, zatvorenost individualnih svetova je drugi stožerni momenat Iskupljenja.
    U književnosti, dabome, ne treba tražiti istinu stvarnosti, ali je ona ipak mladoj junakinji pružila odgovor o životu. Kritičareva primedba da njenoj noveli nedostaje kičma navela je Brajoni na zaključak kako i ona sama pati od iste falinke. Pišući roman iskupljenja, ona shvata da je pisac isto što i bog – kreator svetova, onaj koji daje sreću i patnju. Zato ona Sesiliji i Robiju određuje večnu ljubav, koja je jedini smisao naših malih izolovanih svetova, bačenih u veliki svet u neprekinutom stanju frustracije i haosa. Istinskog iskupljenja ionako nema, do u smrti. U sedamdeset sedmoj godini Brajoni preti vaskularna demencija, konačno i jedino moguće poništenje svega što je ikada učinila.

    Spremajući proslavu njenog rođendana, rođaci su se dosetili i davno zaboravljenih Arabelinih iskušenja. Predstavu izvode njihovi unuci i ostvaruju san koji oni nisu uspeli da dosegnu. Tako se završava roman Iskupljenje. Pomirenjem sa sobom, čistom detinjom željom od koje se ne odustaje. Svest o zatvorenoj individualnosti takvog stava kao o jedinoj istini, ili utopija? Pol i Lola Maršal proveli su život u blagostanju i socijalnim povlasticama. Pa šta! Čini mi se da Ijan Makjuan hoće da nam kaže kako je to samo njihov problem. Naša lična ispravnost sigurno neće promeniti svet, ali je jedino - ujedno i najviše - što možemo da mu damo. Pripovedni postupak priređivanja rukopisa, u ovom slučaju sopstvenog, aktuelnom postupku daje izvesni smisao parodije, koji nam poručuje da je sve o čemu pišemo, čak i mi sami, tek privid postojanja. Njegova istinitost i njegova potvrda jeste tek sam tekst koji, poput pisama Sesilije i Robija, pohranjenih u Ratnom muzeju, ostaje posle nas.


    Dušica Potić, Zlatna greda, br.25


    Između života i smrti
    Najnoviji, višestruko nagrađivani roman Jana Mekjuena, "Iskupljenje", nedavno je objavila beogradska izdavačka kuća, "Paideia", u prevodu Arijane Božović. Ovaj popularni britanski pisac irskog porekla, poznat je našoj čitalačkoj publici po pričama, objavljivanim u antologijama i periodici, kao i po romanima "Betonski vrt", "Uteha stranaca", "Crni psi" i "Amsterdam". (Ostaje nejasno zašto su se izdavač i prevodilac ovoga puta odlučili da "preimenuju" autora u Ijan Makjuan. Do sada su svi izdavači, pa i sama "Paideia", pravilno transkribovali njegovo prezime u Mekjuen, mada je nedoumica oko transkripcije imena bilo i ranije.)

    Poslednji Mekjuenov roman, "Iskupljenje", (objavljen u Velikoj Britaniji 2001. godine) obimniji je i složeniji od dosadašnjih. Građen je veoma marljivo - kako na jezičkom, tako i na stilskom, kompozicijskom i značenjskom nivou, što doprinosi izuzetnom estetskom učinku. I u njemu su prisutne neke od Mekjuenovih opsesivnih tema - buđenje seksualnosti, scene nasilja i brutalnosti, umiranje, pa i neki morbidni momenti. Tu su i slučajni ali odlučujući trenuci, koji preusmeravaju živote i nužno dovode do kidanja prethodnih, međuljudskih veza, kao i deca, odnosno mladi, u ulozi glavih aktera priče. Ni dramatičnost, uzbudljivost i šokantnost ne izostaju, ali je sve to, ovoga puta inkorporirano u tekst na specifičan i nešto složeniji način.

    Prvih stotinak stranica iznenađuju naglaskom na impresijama, usporenošću i laganim proticanjem svakodnevnih, sitnih događaja, na seoskom imanju porodice Talis, jednog vrelog, letnjeg dana, 1935. godine. Vrućina usporava junake i radnju, ali i pripovedanje, pa je početak prilično ne-mekjuenovski. Međutim, upravo će time kasniji prekid, odnosno prodor drame u priču, biti efektniji, jer se dešava pred našim očima i narušava postojeću atmosferu, u koju smo i sami bili uronjeni.

    "Iskupljenje" zahteva veoma pažljivo čitanje, jer sadrži nenametljive nagoveštaje i simbolične veze, koje se postepeno grade i umnožavaju, a važni su nosioci smisla. Tako se, recimo, u prvom delu romana, svi ženski članovi porodice Talis nalaze u prelaznim periodima života. Brajoni Talis je, sa svojih trinaest godina, na početku puberteta, i iz dečije sobe postepeno prelazi u svet odraslih i njihove prostorije. Taj prelaz je, kako bukvalan, tako i simboličan. Uz to, ona pretenduje da postane pisac, pa maštom i pisanjem gradi svoje, paralelne svetove. Njena sestra Sesilija, ima dvadeset i tri godine, i nalazi se između devojaštva i potpune zrelosti. Tog leta se vratila sa koledža, što doprinosi da intenzivno razmišlja o odvajanju od porodice i početku samostalnog života. Uz to, ona doživljava svoje prvo seksualno iskustvo, pa i time jasno stupa u zrelost. Njihova majka, Emili, ima četrdeset i šest godina i u klimaksu je. Ona ulazi u starost, a svest o tome je primorava da razmišlja o sebi, svojoj porodici, kao i večito odsutnom mužu i njihovom, ne baš sjajnom braku.

    Pored prelaznih, životnih faza, "Iskupljenje" se bavi i graničnim situacijama. Tako se, recimo, Robi Tarner, sin spremačice koja radi u kući Talisovih ali i njihov štićenik, u drugom delu romana, 1940.-e godine, nalazi među britanskim vojnicima koji se povlače iz Francuske. On je na putu između morske obale kojoj teži, i koja mu može doneti spas, i nemačkih bombardera koji su mu nad glavom. Uz to je i ranjen, čime se, kako bukvalno, tako i simbolično, nalazi između života i smrti. Pripovedač ga u tom međuprostoru ostavlja, prelazeći na treći deo romana i opis rutine jedne londonske bolnice, u kojoj se Brajoni obučava za medicinsku sestru, početkom Drugog svetskog rata.

    Uz ova tri dela, koja su ključni nosioci naracije, nalazi se i dodatak, neka vrsta epiloga, naslovljen ‘London, 1999.’ On se pripovedački, sadržinski, vremenski, ali i znatno manjim obimom, odvaja od prethodnih delova. Upravo ovaj dodatak, koji je delimično i metanarativan, baca potpuno novo svetlo na prethodnu priču, dovodi do smisaonog preobražaja i doprinosti ontološkoj nestabilnosti svega ispripovedanog. Ovaj pripovedački trik izdvaja "Iskupljenje" od prethodnih Mekjuenovih romana i uvećava njegovu složenost. Time priča biva postavljena između istine i fantazije, činjenica i mašte, sećanja i zaborava, pesimizma i optimizma. Situacija prelaza, međuprostora i dvosmislenosti tako dobija potpuno povlašćeno mesto u romanu.

    Pažljivi čitalac će naknadno uspeti da poveže niti i shvati da je sve to bilo nagovešteno i nenametljivo najavljeno već u prvom delu romana. Tada se na mostu, kao bukvalnom mestu prelaza ali i potencijalne opasnosti, desila jedna od ključnih scena, u kojoj je Robi predao pismo Brajoni, sa molbom da ga uruči starijoj sestri, Sesiliji. To je ujedno i jedan od prelomnih trenutaka u zapletu. Time most postaje paradigma romana, jer se, pored ove scene, na njemu simbolično nalaze i svi likovi, ključne situacije, jedna porodica, ali i društvo u celini, kao i čitava priča "Iskupljenja". Ovim će Mekjuen još jednom potvrditi svoje pripovedačko majstorstvo, pri tome ne zaboravljajući da pruži čitaocima ono što im je često i najbitnije - uzbudljivu i dobru priču.

    Roman će bitno obogatiti i česte dvosmislenosti, poigravanja, inverzije. Tako, recimo, rođaci, odnosno tetkina deca, ne prihvataju Brajoninu podelu uloga, prilikom probe "Arabelinih iskušenja" - prve i poslednje drame koju će ona napisati i bezuspešno pokušati da "postavi na scenu" za svoju porodicu, tog vrelog leta, 1935. godine. Ali, na žalost, samo par sati kasnije će svi, izuzev Sesilije, prihvatiti Brajoninu pogubnu podelu, kojom će ona odrediti ko je žrtva, a ko dželat. Ovo će bitno uticati na njen budući život, ali i na živote ostalih aktera - Sesilije, Robija, pa i Lole i Pola Maršala, koji su donekle sporedni likovi.

    "Arabelina iskušenja" će biti važna i na samom kraju romana, kada će, nakon šezdeset i četiri godine, taj komad konačno biti izveden. Tada će paralela između "izmaštane" i "životne" drame postati mnogo uočljivija. Podudarnosti će biti primetne na nivou sadržaja, Brajonine uloge u nastanku i kreiranju ovih drama, ali čak i u sitnim detaljima. Naime, Brajoni će u epilogu nazvati Sesilijinog ljubavnika "medicinski princ", što je određenje sa početka romana, ali tada primenjeno na ljubavnika Arabele. Time će krug biti zatvoren, a priča obogaćena dodatnim paralelama i značenjima.

    U svakom slučaju, detalji i njihove tanane veze su mnogobrojni. Tako je, između ostalog, veoma važna jedna scena kraj fontane, priča o dragocenoj, porodičnoj vazi ili pak uticaj velike vrućine na događaje. Ovi detalji su, uz simboličnost, dvosmislenosti i smisaonu destabilizaciju ispripovedanog, svakako veoma značajan deo pripovedačkog postupka. Čak i mašta, koja je jedna od bitnih tema, ovde ima dvosmislen status. Ona je istovremeno i razarajuća, pogubna sila koja uništava živote i kida bliske, krvne veze, ali je i nosilac utehe, spasa, možda čak i iskupljenja. Mašta uspeva da surovi život, odnosno "crni realizam", kako ga Brajoni naziva, učini podnošljivim.

    Za književne sladokusce će biti zanimljivo i Mekjuenovo poigravanje engleskom književnom tradicijom - od Ričardsona, preko Džejn Ostin, Henrija Džejmsa, Forstera, pa sve do Virdžinije Vulf. Ipak, ono najbolje i najuzbudljivije treba ostaviti za individualno čitanje, istraživanje i otkrivanje. Dobra priča, puna iznenađenja i neočekivanih obrta svakako ne izostaje, kada je ovaj roman u pitanju. Kao ni veliko estetsko zadovoljstvo.

    Olivera Žižoviš, Danas, 27.9. 2003.


    Kobna laž

    Knjiga je uspjela da pomiri kompletnu ostrvsku kritiku u ocjeni da je to njegovo, u inače veoma bogatoj karijeri, najbolje djelo. Međutim, to mu nije bilo dovoljno da osvoji Bukerovu nagradu, koju doduše već posjeduje
    Ijan Makjuan je jedan od najuticajnih britanskih pisaca danas. Prisutan na književnoj sceni još od 1975. godine sa zbirkom «Prva ljubav, poslednji obredi», za koju je dobio nagradu Somerset Mom (Makjuan je za roman «Dijete u vremenu» dobitnik cijenjenih nagrada Vitbred i Prix Femina) da bi par godina kasnije šokirao literarnu scenu romanom «Betonska bašta», od kada svaki njegov sljedeći roman kao opis nosi pridjev «morbidan», koji su i zaslužili njegovi kasniji romani objavljeni kod nas («Utjeha stranaca», Oktoih 1991. i «Crni psi», Filip Višnjić 1998.) što svakako ne umanjuje, po jedinstvenom stavu književne javnosti, njegove pripovjedačke kvalitete, već daje originalnost i prepoznatljivost njegovom stvaralačkom opusu. Roman «Amsterdam», za koji je dobio Bukerovu nagradu, predstavlja preokret u njegovom stvaralaštvu, ne samo zbog činjenice da mu je donio svjetsku slavu, već zbog oštrijeg tretmana samih društvenih okolnosti. Makjuan je, tek tri godine od nagrađivanog romana, ponovo osvojio ljubitelje dobre književnosti, hrabro pomjerajući granice. «Iskupljenje» je još jedan korak dalje u njegovom stvaralaštvu, najkompleksnije i najobimnije njegovo djelo.
    Piščev pokretač svih dešavanja je ostao isti. Nesreća i slučajnost kao motivi su neizbježni u Makjuanovim romanima. Ono što razlikuje «Iskupljenje» od ostalih autorovih djela je prvi dio romana, taj kobni, neobično topao dan, ljeta 1935. godine, koji Makjuan opisuje na čitavih 160 strana. Pisac izuzetno vješto, naglašavajući atmosferu, gradi napetost i izdiže nivo iščekivanja skoro do nepodnošljivosti.
    Makjuan se u priči o izdaji i ispaštanju, mogućnosti iskupljenja, bavi i klasnim odnosima, sazrijevanjem, melodramom i problemima konvencionalnog braka. Brak Emili i Džona svodi se na svakodnevno, vremenski precizno Džonovo telefoniranje i odlaganje njegovog povratka kući usljed neodložnih poslovnih obaveza. Blizanci i Lola su stigli na imanje Talisovih zahvaljujući ponovnom preispitivanju života njihove majke Hermione i «ludačkoj» ljubavi zbog koje je završila u Parizu. Makjuanovi likovi se nalaze u različitim fazama života, ali je pred svima neka važna životna odluka ili prirodni period promjene. Sesilijin završetak koledža, Robijeva odluka o daljem studiranju, Brajonin neminovni ulazak u pubertet, kao i Emilino suočavanje sa klimaksom.
    Makjuanova svaka rečenica može da ima sudbinsko značenje. Piščev istančani pripovjedački stil prepun je simbolike, nagovještaja kasnijeg razvoja radnje i naknadnih tumačenja. U takvu situaciju na kraju romana, dovodi i samo djelo. Makjuan preispituje ulogu i moć koju ima pisac i odnos između fikcije i stvarnosti. «Iskupljenje» je složeno i bogato napisana priča, čijim se ponovnim iščitavanjem, vjerovatno može doći do novih neotkrivenih detalja.

    Vuk Perović, Pobjeda, 22.12.2003.

    Br.strana: 322

    Povez: Tvrdi povez 14x21cm

    God.izdanja: 2008..

    Izdavač: Paideia

    Komentari čitalaca

  • Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
    vaučer za kupovinu od 2000 dinara!

    Knjige istog pisca

    Mašine kao ja

    Cena: 1.199 rsd

    Nedužan

    Cena: 999 rsd

    Lekcije

    Cena: 1.599 rsd

    Sanjar

    Cena: 699 rsd

    KorisnaKnjiga.com koristi cookije kako bi prilagodila sajt korisniku i analizirala prikazani sadžaj.
    Podaci o identitetu korisnika se ne prikupljaju, već samo informacije o posećenosti koje dalje naši partneri obrađuju. Više informacija.