Kasno ljeto

Iz kritika :

’’Svaka je knjiga Danijela Dragojevića multioriginal. Snop uvezanih grafičkih listova, otisnutih u nakladi koju je odredio izdavač. Nakon što je knjiga otisnuta, grafičke ploče se uništavaju. Nema nadoštampavanja, nema drugih, trećih i sedmih izdanja. Što je bilo, bilo je. Svaka njegova knjiga u jednom je trenutku, zapravo u jednom vremenu, mjesecu, godini i knjiškoj sezoni, bila u knjižarama, i svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Oni koji je tad nisu kupili, neće je ni kupiti. Vjerojatno nema nijednog čitatelja i bibliofila, nema nijedne biblioteke, a da ima baš svaku knjigu Danijela Dragojevića. Knjige koje nedostaju i dalje će nedostajati. Nema sabranih ni izabranih pjesama, nema svečanih ni popularnih izdanja. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Svaka Dragojevićeva knjiga imala je svoje vrijeme.

“Kasno ljeto” (Fraktura, Zaprešić 2018.), objavljena posljednjeg petka u veljači, dan prije velikog zahlađenja, knjiga je bijele omotnice, na kojoj osim tipografije, osim slova, ničega nema. Unutra su, pak, pjesme i dvadeset i jedan mikroesej savršene jednostavnosti. Svaka sljedeća njegova knjiga nakon prve koja se zvala “Kornjača i drugi predjeli”, a objavljena je u Splitu 1961, bila je sve jednostavnija. U tom usavršavanju jednostavnosti došao je do pjesama koje ponekad djeluju kao da nisu ni napisane. Kao raspored riječi nastao u času nastanka jezika. Primjerice:

Pužu, pužu,
mi smo oba
iz kamenog doba.

I to je sve. Cijela jedna pjesma ili jedan pjev iz poeme “Pomaci”. Zvuči kao neka šala, pjesmica nastala iz dječje igre, kao rugalica, fragment kvazinarodne epike u četrnaest slogova, i pritom zvuči kao da je odvajkada. A zapravo je gotova autobiografija: taj puž, i savršenstvo njegove kućice, savršenstvo njezina grafičkog oblika i reljefa, pripada kamenom dobu, bez obzira je li puž živ i današnji, ili je saliven u fosil; ovako ili onako on je iz kamenog doba. Dragojevićevo, pak, kameno doba je metaforično, fatamorgana i optička varka. Iako su po svojoj vanvremenosti i izbačenosti izvan vremena taj puž i pjesnik Danijel Dragojević jednako davni i daleki. Barem je tako po njegovom, a možda i po puževom osjećaju. No, sve to ne bi bilo tako dobro, u jeziku genijalno i saliveno da nije tog ludog i moćnog rimovanog deseterca: “mi smo oba/iz kamenog doba”.

Ovo su pjesme u slikama, prizorima i sekvencama. Pjesnički subjekt je čvrsto fiksiran, kao u kakvom romanu, nadnesen nad svijet, promatra ga i povremeno mu se, a zapravo vrlo često, događa da se s prizorom stopi. Onaj koji gleda pretvori se u ono što gleda.

Učestalije nego ikad, njegova tema je smrt. Nestanak. Ništa. Ali nema tu samosažaljenja, lirske ceremonijalnosti, pučke ugode općih mjesta. Čak nema ni onog da se star čovjek – rođen 1934, što je gledano iz 2018, starost – suočava s krajem koji mu je, statistički gledano, sve izvjesniji. Nešto od svega toga Dragojević gleda s druge strane, od smrti prema naovamo, kao u pjesmi Četvrtak, što započinje ovako: “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,/moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge/strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja/do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,/četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.” Ima pjesma i svoje dalje, ali neka to ostane onom tko će pjesmu čitati, ali i to njezino dalje jednako je vedro i nimalo onostrano i onogrobno. Između ostalog i zato što i “kada sam bio živ” ne znači nužno da sam sad skroz mrtav, nego znači da sad živim izvan dana u tjednu, onako kako se već živi kada se iz radnog čovjeka pretvoriš u penzionera. Ali svejedno, stih “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak” pogađa u pleksus i zvuči kao epitaf što ga je Dragojević napisao samom sebi.

Drukčija je po ugođaju pjesma naslova “Od mene odlaze riječi”. I u njoj ovo: “Pažljivo listam rječnik/i listajući pitam: Dobre moje, recite mi koja/će mi od vas biti posljednja? One koje inače/znaju mnogo, ne znaju to.” U toj znatiželji je, međutim, nešto tvoračko, nešto što je svojstveno samo piscu. Običan smrtnik vjerojatno se ne bi interesirao oko vlastitih posljednjih riječi, i takvo bi se što smatralo u svakom smislu pretjeranom pa i bizarnom znatiželjom, ali pisac bi da opiše ono što je čovjeku neopisivo, jer dolazi u trenutku u kojem iščeznu moći opisivanja. Doživljaj smrti je contradictio in adjecto, doživljaj nedoživljivog, i baš zbog toga – velika tema. Koliko puta tokom dana čovjek izgovori svoje buduće posljednje riječi?

Riječ utisak ne znači isto što i riječ dojam. Dojmi te i ono što ubrzo zaboraviš, dok je ono što se utisne trajno. Dragojevićeve pjesme ostavljaju utisak, čak i kada tog utiska čitatelj više nije svjestan. Ili mu se čini da je zaboravio. I onda tako u sebi nosi antologiju prividno zaboravljenih Dragojevićevih pjesama. Jedna od takvih u “Kasnom ljetu” je Rog:

Kada drugi put dođem, ako dođem,
svirat ću rog. Htjet ću biti kao on,
veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom,
zadovoljan sa sobom i svim oko sebe.
Iznutra bit ću zelen, izvana osjetljiv
i sabran, s granicama za prije i poslije:
bit ću autistična radost. Na mojoj ljetnoj
majici pisat će “Društvo kornista”.
Zvat ću se Šiško, kako i treba da se zove
netko tko svira rog, svjestan svih
razigranih posljedica.

Svoje pjesme Dragojević već odavno piše u rečenicama. Ne u stihovima. U precizno ritmiziranim, tačnim rečenicama, koje se mogu, ali i ne moraju razglobiti u stihove. I svaki je njegov stih dio neke rečenice, ili je sam rečenica. “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, rečenica je odlična za početak romana. Dragojević je nakon nje napisao pjesmu. U pjesmi je, međutim, cjelokupna faktura romana. Pjesma kao plot romana, njegovo savršeno funkcionalno tijelo. I sve to se, kao i u tolikim drugim njegovim pjesmama, doima posve prirodno, moguće, dostupno drugim ljudima, piscima i pjesnicima. Takorekuć, svatko je to mogao napisati. A opet je čudo kakvo nitko osim njega nije mogao načiniti. Ali gdje ta običnost postaje čudo? U prvoj rečenici, u “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, ili kasnije? U suočavanju dvorječja autistična radost i društvo kornista? Ili u misli o ljetnoj majici? Ne, nego u imenu. U imenu kornista je čudo: Šiško. I sve oko tog imena je onda čudo.

Netko bi tekstove iz ciklusa Ljetni dan nazvao pjesmama u prozi. Ali Dragojević ne piše pjesme u prozi: narativno razbokorene, razlistane i nestabilne lirske izljeve što sežu od margine do margine. On piše krajnje disciplinirane eseje, koji su, istina, vrlo kratki, a eseji su samo zato što počinju iz neočekivanog trenutka, iako obično imaju vrlo razložan i logičan kraj. Da nije te neočekivanosti iz koje kreću, ne bi to bili ni eseji, nego male rasprave. Antički tekstovi.

U tim njegovim mikroesejima isti je, međutim, osjećaj svijeta i teksta kao u njegovim pjesmama. Samo je drukčija ekonomika teksta. Esej naslova “Doček” o tome je kako je 1939. u Velu Luku došla struja, pa su je velolučka djeca svake večeri dočekivala usklikom: “Evo je!” Dvije godine kasnije stigla je prva ozbiljna lekcija o mraku. Ali ne o mraku koji je posljedica nestanka ili izostanka struje, nego onom drugom, supstancijalnijem mraku. Metafore postaju važne kad bivaju supstancijalnije od pojmova.

Pjesma “Rečenica” prelazi suprotan put, od metafore prema pojmu. Smisao svakog takvog puta, bez obzira na to u kojem se pravcu ide, u zaključku je ove pjesme:

Moj znanac, otočanin, koji mi daruje
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku
s uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
– Lijepa rečenica, ni istinita ni
neistinita, osvaja svoj prostor.

O Danijelu Dragojeviću bi trebalo govoriti, a onda i pisati, bez hiperbola i velikih riječi. Njegovoj poeziji ne trebaju ni plotuni teške artiljerije, ni akademska retorika, ni lakoća svakodnevnog zaključivanja. O njoj bi se moralo pisati njom samom. Pjesmom o pjesmi. Esejom o eseju. Ali nikako ulagujući se ili s mrskim i lažljivim strahopoštovanjem. Da bi se išta o tome reklo, moralo bi se u svakom pogledu biti na ravnoj nozi. Ili šutjeti.

Svaka njegova nova knjiga za ovog je čitatelja svečanost. Rečenica budalasta i kriva. Hvala Danijelu Dragojeviću na hrvatskom jeziku. Ova je, možda, još budalastija, ali je suštinski tačna.’’

Miljenko Jergović