• Srbija
  • English
  • +381 (0)11 3463 072
  • +381 (0)60 3463 072
  • Mutna voda
    Mutna voda

    Mutna voda

    Odlomak :

    Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.

    Prije nego izađoh iz sobe da se umijem na česmi ispred kuće, okrenuh se i pogledah lica moje braće i sestara koji su, nabijeni jedno uz drugo spavali na dušecima, a svjetlost lampe se igrala po njihovim obrazima ispisujući noćne šare. Spavaju moje sestrice i sanjaju; spavaju moja braća i sanjaju. U sobi je još mrak, proljećni mrak, koji jedva razbija naša lampa na kojoj je majka podobro uvila fitilj.

    Izlazimo iz kuće; prvo otac, a onda za njim ja – danas ću mu biti desna ruka. Ide se u varoš, na pijacu…

    Pada kiša i napolju je sve mokro: kamenje ispred, zemlja i trava iza kuće, mokre su grane zukve i sa njihovih kratkih listova padaju krupne kapi i razbijaju se o kamene ploče oko njenog stabla. Milioni kapljica je u zraku; jedna za drugom lete prema zemlji; evo, kvase i moju kosu.

    Otac mokri blizu kuće: šoro-boro, šoro-boro – čuje se iza plota o koji se otac, onako sanjiv, pridržava.

    Umio sam se, a majka već izvodi konja i duboko uzdiše. – Kako ćete, dijete moje, veli, pa nastavi – svunoć je lilo, kako ćete na Lješnicu…

    – Jesu li ovce pojele žito? – upita otac i ne okrećući se prema njoj, na što mu ona reče da jesu i da im je i vodu sipala u kalice. Otac zijevnu, a kao da reče: sve si uradila kako treba…

    Ovdje vam je hljeb – veli mati i za samar na konju priveza torbak, imaju i nekolike jabuke, uzmite ih kad se budete vraćali… pokvasite usta – majci drhti glas… Dobrih pet sahata hoda je do čaršije, a isto toliko i nazad.Majka brine. Istjerasmo osam ovaca iz štale i krenusmo. Otac najprijed vodi konja, a ja tjeram ovce za njim, a onda se on baci na samar, ošinu kljuse prutom i veli: hajde, pohitaj, tjeraj tu ovčadiju… – I ja ih stadoh šibati vitkim brezovim prutom po mokrim runima. One su potrčkivale i zastajale, kao da su negdje ispred osjećale divinu. Balja, tako smo zvali jednu, kojoj nemaše ravne za zijana – sama bi se odvojila od stada i strčala dole u Halilovu livadu i oštrim zubićima kao makazama stala zasijecati pitomu travu. I nju smo riješili prodati. Kad malo odmakosmo od kuće, ovčice pognuše glave i oslonjena jedna na drugu, kao da se došaptavaju, ujednačiše hod prateći konja na kojem jaše otac i ponekad ih vabne, na šta one podignu glave, podignu uši kao palčeve, ali ih ponovo spuste i nastave sitnim korakom.

    Kiša i dalje pada, otac se zagrnuo sivom ceradom niz koju klizi kiša,a i ja imam malu žutu kabanicu koja me štiti.

    Kod Hanifovog stana pristigoše Korićani, a nešto dalje pridruži nam se još nekoliko ljudi koji su kisli i hitali kaljavim putem. Nijesu kisla samo njihova odijela, već i njiohova volja za razgovorom. Jedva se pozdraviše. Šlaptali su po malim žutim baricama i ćutali. Kroz mokar zrak provlačili su se strukovi mirišljivog duhana. Svi oni tjerali su ponešto od stoke; poneko je vukao tele koje se opiralo ispružajući vrat i balježalo, pa se, na kaljavom putu, pušila topla balega. Najviše je bilo onih koji su tjerali po nekoliko ovaca, pa su se,kao đinđusi bačenog đerdana, cijelim putem bjelasaležive gomilice.

    Na Velikoj ravni blizu Hazana, gdje se cijeli kraj lomi na dvije polovine pregrađene šumovitim brdom, zanemoga konj Rahmana Kalikuće, opruži se i stade zijevati. Gledamo kako mu bijela pjenuška narasta iz poluotvorenih usta, i topla bala klizi u blato. Konj je napredan i bijel kao labud. Još jednom pokuša da podigne silnu repinu, ali – ne moga.Ubrzo crče! Rahman spusti kapu na čelo i stade razvezivati sedlo. Sedlo na koje je do maločas jahao i sa kojega je preticao i ljude i stoku, i sve živo i neživo, sada je držao u svojoj ruci, a mrtva glatka i mokra leđa konja-labuda puše se kao i one juneće balege u hladnom blatu. Ovako mrtav, zekan izgleda još silniji.

    – Aih, aih, jazuk, jazuk, veliki jazuk – ljudi zastajkuju vrte glavom i pljuju. Neko psuje. Rahman ćuti, drži sedlo u rukama, gleda u mrtvog konja, kao da ne vjeruje. Ni riječ ne progovara. Naiđe i Kadrija Peh, pa kada viđe mrtvog konja ispruženog na ledinku pokraj puta, skoči i podviknu na Rahmana: – Još prošle subote,na Bekovom gumnu, rekao sam ti da ga nećeš još dugo jahat, prijatelju moj… A onda su se gledali bez želje da išta više kažu jedan drugom, a i šta bi…? Sve je govorila mrtva kljusina pored puta. Stiže i Feho Kolašin na svom udržanom vrancu, izvuče konopac iz bisaga, obvezaše mrtvog konja ispod prednjih nogu, pa preko leđa i povukoše do ivice šume. Tu su već druge noći, režali psi, a danju se rojevi muha, kao pljeva, uzdizali i spuštalina lešinu. Naredne godine na tom mjestu izđika visoka zelena trava, ali je stoka sve opasala, a tamo nije prilazila. Uzmicali su od tog mjesta kao od plašila.

    Vise detalja
    Šifra: 148879
    2.100 din

    potrebna količina:


    dostavadostava i poŠtarina

    nacin placanjanaČin plaĆanja

    Opcije plaćanje za kupce iz Srbije:

    - putem uplatnice na šalteru pošte ili banke
    - pouzećem prilikom isporuke knjiga
    - internet karticama Visa,Maestro i Mastercard

    Opcije plaćanje za kupce iz inostranstva:

    - putem PayPal sistema
    - internet karticama Visa, Maestro i MasterCard
    - uplatom na devizni račun (wire transfer)
    - putem Western Uniona

    postavi pitanjepostavite pitanje

    OPIS KNJIGE
    Odlomak :

    Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.

    Prije nego izađoh iz sobe da se umijem na česmi ispred kuće, okrenuh se i pogledah lica moje braće i sestara koji su, nabijeni jedno uz drugo spavali na dušecima, a svjetlost lampe se igrala po njihovim obrazima ispisujući noćne šare. Spavaju moje sestrice i sanjaju; spavaju moja braća i sanjaju. U sobi je još mrak, proljećni mrak, koji jedva razbija naša lampa na kojoj je majka podobro uvila fitilj.

    Izlazimo iz kuće; prvo otac, a onda za njim ja – danas ću mu biti desna ruka. Ide se u varoš, na pijacu…

    Pada kiša i napolju je sve mokro: kamenje ispred, zemlja i trava iza kuće, mokre su grane zukve i sa njihovih kratkih listova padaju krupne kapi i razbijaju se o kamene ploče oko njenog stabla. Milioni kapljica je u zraku; jedna za drugom lete prema zemlji; evo, kvase i moju kosu.

    Otac mokri blizu kuće: šoro-boro, šoro-boro – čuje se iza plota o koji se otac, onako sanjiv, pridržava.

    Umio sam se, a majka već izvodi konja i duboko uzdiše. – Kako ćete, dijete moje, veli, pa nastavi – svunoć je lilo, kako ćete na Lješnicu…

    – Jesu li ovce pojele žito? – upita otac i ne okrećući se prema njoj, na što mu ona reče da jesu i da im je i vodu sipala u kalice. Otac zijevnu, a kao da reče: sve si uradila kako treba…

    Ovdje vam je hljeb – veli mati i za samar na konju priveza torbak, imaju i nekolike jabuke, uzmite ih kad se budete vraćali… pokvasite usta – majci drhti glas… Dobrih pet sahata hoda je do čaršije, a isto toliko i nazad.Majka brine. Istjerasmo osam ovaca iz štale i krenusmo. Otac najprijed vodi konja, a ja tjeram ovce za njim, a onda se on baci na samar, ošinu kljuse prutom i veli: hajde, pohitaj, tjeraj tu ovčadiju… – I ja ih stadoh šibati vitkim brezovim prutom po mokrim runima. One su potrčkivale i zastajale, kao da su negdje ispred osjećale divinu. Balja, tako smo zvali jednu, kojoj nemaše ravne za zijana – sama bi se odvojila od stada i strčala dole u Halilovu livadu i oštrim zubićima kao makazama stala zasijecati pitomu travu. I nju smo riješili prodati. Kad malo odmakosmo od kuće, ovčice pognuše glave i oslonjena jedna na drugu, kao da se došaptavaju, ujednačiše hod prateći konja na kojem jaše otac i ponekad ih vabne, na šta one podignu glave, podignu uši kao palčeve, ali ih ponovo spuste i nastave sitnim korakom.

    Kiša i dalje pada, otac se zagrnuo sivom ceradom niz koju klizi kiša,a i ja imam malu žutu kabanicu koja me štiti.

    Kod Hanifovog stana pristigoše Korićani, a nešto dalje pridruži nam se još nekoliko ljudi koji su kisli i hitali kaljavim putem. Nijesu kisla samo njihova odijela, već i njiohova volja za razgovorom. Jedva se pozdraviše. Šlaptali su po malim žutim baricama i ćutali. Kroz mokar zrak provlačili su se strukovi mirišljivog duhana. Svi oni tjerali su ponešto od stoke; poneko je vukao tele koje se opiralo ispružajući vrat i balježalo, pa se, na kaljavom putu, pušila topla balega. Najviše je bilo onih koji su tjerali po nekoliko ovaca, pa su se,kao đinđusi bačenog đerdana, cijelim putem bjelasaležive gomilice.

    Na Velikoj ravni blizu Hazana, gdje se cijeli kraj lomi na dvije polovine pregrađene šumovitim brdom, zanemoga konj Rahmana Kalikuće, opruži se i stade zijevati. Gledamo kako mu bijela pjenuška narasta iz poluotvorenih usta, i topla bala klizi u blato. Konj je napredan i bijel kao labud. Još jednom pokuša da podigne silnu repinu, ali – ne moga.Ubrzo crče! Rahman spusti kapu na čelo i stade razvezivati sedlo. Sedlo na koje je do maločas jahao i sa kojega je preticao i ljude i stoku, i sve živo i neživo, sada je držao u svojoj ruci, a mrtva glatka i mokra leđa konja-labuda puše se kao i one juneće balege u hladnom blatu. Ovako mrtav, zekan izgleda još silniji.

    – Aih, aih, jazuk, jazuk, veliki jazuk – ljudi zastajkuju vrte glavom i pljuju. Neko psuje. Rahman ćuti, drži sedlo u rukama, gleda u mrtvog konja, kao da ne vjeruje. Ni riječ ne progovara. Naiđe i Kadrija Peh, pa kada viđe mrtvog konja ispruženog na ledinku pokraj puta, skoči i podviknu na Rahmana: – Još prošle subote,na Bekovom gumnu, rekao sam ti da ga nećeš još dugo jahat, prijatelju moj… A onda su se gledali bez želje da išta više kažu jedan drugom, a i šta bi…? Sve je govorila mrtva kljusina pored puta. Stiže i Feho Kolašin na svom udržanom vrancu, izvuče konopac iz bisaga, obvezaše mrtvog konja ispod prednjih nogu, pa preko leđa i povukoše do ivice šume. Tu su već druge noći, režali psi, a danju se rojevi muha, kao pljeva, uzdizali i spuštalina lešinu. Naredne godine na tom mjestu izđika visoka zelena trava, ali je stoka sve opasala, a tamo nije prilazila. Uzmicali su od tog mjesta kao od plašila.

    Br.strana: 105

    Povez: Tvrdi povez

    God.izdanja: 2018.

    Izdavač: Planjax komerc

    Zemlja porekla: Bosna i Hercegovina

    ISBN: 978-9958-34-350-6

    Komentari čitalaca

  • Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
    vaučer za kupovinu od 2000 dinara!

    Knjige istog pisca

    Ljudi bez adrese

    Cena: 2.405 din

    KorisnaKnjiga.com koristi cookije kako bi prilagodila sajt korisniku i analizirala prikazani sadžaj.
    Podaci o identitetu korisnika se ne prikupljaju, već samo informacije o posećenosti koje dalje naši partneri obrađuju. Više informacija.