Oda XX veku
Hamvašev jezik je miran i jasan, ali njegova saopštenja su moćna i pomeraju. Ničeov Zaratustra je slavio ljude koji kao budući nadljudi padaju i razbijaju se o tle, poput retkih krupnih kapi koje dolaze iz nebeskih dubina, da najave oluju. Govoreći o sablastima Hamvaš na jednom mestu kaže da su one ponovo danas užasno zavladale nad nama, da naš život, koji ni inače nije sasvim bezopasan, ako ne projektujemo beli humor, postaje nepodnošljiv. Za razliku od Zaratustrinog odnosa za koga se ne bi baš sasvim pouzdano moglo ustvrditi da je lišen pedagoških, sopstvenih, popravljačkih ludosti, jer traži viteški preobražaj u nadčoveka, Hamvaš će, videvši da je ono što ga muči sopstvena sablast, i sam reći da sve prihvata onako kako jeste, bez bilo kakve ispravke. Ono što me je tom prilikom istinski uzbudilo sastoji se u činjenici da Hamvaš ne samo da prihvata onako kako jeste, već i govori onako kako jeste. A da u toj tačnosti govora ima neke čarobno uzvišene smirenosti koja se, po nekom mom osećanju, javlja kao posledica istinskog viđenja stvarnosti. Toliko istinskog da ona u toj svojoj jednostavnosti objavljivanja u Hamvaševom jeziku postaje gotovo nestvarna. Govoriti o sablastima kao najrealnijim bićima za koje Hamvaš kaže da su čak realnija i od samih snova, znači, u matematici, otkriti svo ono terminološko znakovlje za vrednosti i prostore manje od nule. Znači obeležiti one nevidljive impulse postojanja iz predživotnog perioda. Znači otkriti jezik kojim se, kao pomoću preciznih klešta, hvata sama suština onoga što traži da se izgovori ne bi li mu suština bila dotaknuta.