• Srbija
  • English
  • +381 (0)11 3463 072
  • +381 (0)60 3463 072
  • Sivi vuk, treće izdanje
    Sivi vuk, treće izdanjeSivi vuk, treće izdanje

    Sivi vuk, treće izdanje

    U svojoj knjizi SIVI VUK Bekstvo Adolfa Hitlera, dvojica britanskih publicista odbacuju zvaničnu verziju Firerove smrti, po kojoj su on i Eva Braun izvršili samoubistva u bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. godine. Umesto toga, oni ukazuju na brojne dokaze, koje su prikupljali više od pet godina, o tome da je na kraju Drugog svetskog rata ovaj par pobegao iz Berlina kako bi iznova započeo život u enklavi pod kontrolom nacista u fašističkoj Argentini. Hitler je lagodno i srečno živeo sve do 1962. i čak stekao potomstvo.
    U podzemnom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945, pred najezdom pobedonosne sovjetske Crvene armije, Hitlerovi verni saradnici ubili su njihove dvojnike dobrovoljce podoficira Vermahta i jednu glumicu „treće klase"! Tri dana ranije Hitler i Eva su potajno napustili bunker i ukrcali se u avion koji je sleteo u holandski grad Tonder, potom su drugim avionom stigli do Španije i tu se ukrcali u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine. Tamo su stigli upravo u trenucima kada su u Berlinu ubijeni njihovi dvojnici...
    Knjiga koja je u Velikoj Britaniji odmah postala bestseler nazvana je po pseudonimu vođe Rajha Sivi vuk koji mu je, još 1943, radeći plan za evakuaciju, nadenuo njegov najbliži saradnik
    - Martin Borman. Borman je osmislio plan „dislokacije" najvišeg nacističkog rukovodstva iz Nemačke u Južnu Ameriku, za slučaj da se ratna sreća okrene protiv Berlina. Američki obaveštajci saučestvovali su u tom bekstvu kako bi zauzvrat došli do nemačke ratne tehnologije i do tvorca nemačkog raketnog programa-Vernera fon Brauna. Fon Braun je nakon propasti Trećeg rajha osnovao američki kosmički program i rukovodio njime I
    Džerard Vilijams, istoričar i novinar, godinama je radio za britanskeTV stanice Bi-Bi-Si, Rojters i Skaj njuz. Snimajući seriju dokumentaraca u Argentini, na godišnjicu Folklandskog rata naišao je na zanimljivu priču o Adolfu Hitleru. Tamo je upoznao mnoge Ijude koji su bili sigurni da je Hitler pobegao iz Nemačke i da je živeo u njihovoj zemlji. Odlučioje da se udruži sa svojim starim prijateljem, piscem, snimateljem i fotografom specijalizovanim za vojnu istoriju-Sajmonom Danstenom. Onoštosu otkrili, obojicu ih je prenerazilo. Postoji mnogo više dokaza o bekstvu vođe Rajha nego o njegovoj smrti.

    SADRŽAJ
    Spisak učesnika 7
    Tretman vojnih činova 12
    Skraćenice 14
    Spisak mapa i dijagrama 15
    Predgovor 17
    Uvod 25
    I DEO: NACISTI TRIJUMFUJU
    1. poglavlje: Nahraniti zver 33
    2. poglavlje: Početak preokreta 44
    3. poglavlje: Smeđa eminencija 52
    4. poglavlje: Silovanje Evrope 60
    5. poglavlje: Nacističko zlato 73
    6. poglavlje: Orlov let i Vatrena zemlja 82
    II DEOI LOVCI
    7. poglavlje: Crvenokošci i privatne vojske 91
    8. poglavlje: Lovački trag vodi do Pariza 102
    9. poglavlje: Gotovina, rakete i uranijum 112
    10. poglavlje: U magli rata 124
    11. poglavlje: Pljačkaši Rajha 133
    12. poglavlje: Borman, Dals i Operacija Ukrštenica 141
    13. poglavlje: ,,Wo bist Adolf Hitler?“ 156
    III DEO: BEKSTVD
    14. poglavlje: Bunker 169
    15. poglavlje: Let 184
    16. poglavlje: Gruppe Seewolf. 197
    17. poglavlje: Argentina — Zemljasrebra 217
    IV DED : SIVI VUK PATA G □ N I J E
    18. poglavlje: Podmomice uplovljavaju 241
    19. poglavlje: Pravac: Patagonija 257
    20. poglavlje: Dolina Adolfa Hitlera 271
    21. poglavlje: Pohlepni saveznici, odani prijatelji 280
    22. poglavlje: Odlasci 297
    23. poglavlje: Aveti u senkama 308
    Izjave zahvalnosti 315
    Beleške 317
    Bibliografija i drugi izvori 356

    PREDGOVOR IZ KNJIGE

    UOPŠTE NISMO ŽELELI DA OVA PRUČA BUDE ISTINITA. Prvobitno je trebalo da to bude pustolovni televizijski dokumentarac na temu „teorije zavere" koji nagoni na razmišljanje.
    Medutim, iscrpna istraživanja u Argentini, Poljskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i na Kanarskom ostrvu Fuerteventura dovela su do ubedljivog dosjea punog pojedinosti — potkrepljenih svedočenjima mnogobrojnih očevidaca — koji je na svetlost dana izneo priču potpuno drugačiju od prihvaćene ,,istorije“ Drugog svetskog rata. Kao što je rekao Vinston S. Cerčil, „Istoriju pišu pobeđnici.“ To nikada nije bilo tačnije nego kada su posredi nebrojene priče o Hitlerovom bekstvu iz ruševina Trećeg Rajha u aprilu 1945. godine.
    Mi smatramo da je užasavajuća realnost to da je na kraju Drugog svetskog rata najgnusniji čovek na svetu, Adolf Hitler, pobegao iz Nemačke i proživeo svoj život u Argentini — a da su njegov zamenik, Rajhslajter Martin Borman, i Hajnrih ,,Gestapo“ Miler, ključna figura u planiranju Konačnog rešenja, takođe izmakli pravdi
    I tamo mu se pridružili. Podjednako su uznemiravajući dokazi o tome da su Amerika i Britanija pripomogle u bekstvu stotina osvedočenih nacista, [l] poput astrofizičara Vernera fon Brauna i sadističkog mučitelja Klausa Barbija, Lionskog Kasapina. Obojica su se zaposlila u američkim državnim agencijama u posleratnim godinama, dok je drugima bilo dozvoljeno da umaknu u daleke krajeve sveta. Još dok se ova knjiga priprema za štampu, u leto 2011, devedesetjednogodišnji Ukrajinac, Ivan ,,Džon“ Demjanjuk, [2] osuđen je za pomaganje u ubijanju 28.060 Jevreja u logoru smrti Sobibor u Poljskoj, šezdeset osam godina posle samog događaja. On je godinama lagodno živeo kao radnik Fordove automobilske kompanije u Klivlendu, u državi Ohajo, pre nego što je 2009. izručen Nemačkoj da bi mu se sudilo kao ratnom zločincu.
    Ne postoje konkretni forenzički dokazi da su upravo Adolf Hitler i Eva Braun umrli u Firerovom bunkeru — u trenutku njihove smrti nije bilo očeviđaca. Čuveni fragment„Hitlerove loban]e“ koji je decenijama čuvan u Moskvi konačno je pođvrgnut analizama DNK. On pripada nekoj ženi mlađoj od četrdeset godina, i to ne Evi Braun. Takođe ne postoji apsolutno prihvaćen forenzički dokaz za navodnusmrt MartinaBormana; godine 1998, nemački zvaničnici su tvrdili da se kostur zakopan blizu Rajhstaga po DNK poklapa sa jednim starijim Bormanovim rođakom koji je ostao neimenovan; pepeo kremiranih ostataka rasut je na moru. Bormanova porodica je odbila da prihvati te nalaze. U međuvremenu, kada su 1963. ekshumirane kosti pronađene u Milerovom grobu, ispostavilo se da potiču od troje drugih Ijuđi.
    Prvi put dokazujemo da se na „poslednjim zvaničnim Hitlerovim slikama" s Arturom Aksmanom i njegovom Hitlerovom omladinom snimljenim 20. marta 1945, nalazi zapravo Hitlerov dvojnik. Savremena nauka je dokazala van svake sumnje da čovek na filmu i fotografijama snimljenim tokom tog događaja, premda upadljivo liči na Hitlera, zapravo nije on, već jedan od nekoliko njegovih dvojnika. Alf Lini, profesor medicinske fizike na Univerzitetskom koledžu u Londonu i poznati stručni svedok u materiji prepoznavanja crta lica, pregledao je sliku na naš podsticaj i ubeđen je kako na njoj nije Hitler. Hitler nije bio usamljen kad je posredi upotreba uverljivih dublera. Staljin je imao brojne dvojnike; Čerčil najmanje jednog. Feldmaršal Bernard Montgomeri — „Monti" — koristio je dvojnika u uspešnoj varci koja je obmanula Nemce u vezi s njegovim kretanjem pre Dana D 1944. godine.
    Mađioničari već stotinama godina znaju za taj trik. Ljudi očekuju da vide ono što im se pokaže. To se naziva opsenom. Martin Borman je 28. aprila 1945. godine izveo najneverovatniji trik u istoriji. Rajhslajter je zamenio Hitlera dvojnikom koji se pojavio
    20. marta. Jedna glumica iz kinematografske ,,ergele“ filmskih starleta ministra propagande Jozefa Gebelsa — uz pomoć najboljih šminkera koje je Rajh mogao da nađe — zamenila je Evu Braun. Dubleri su zauzeli svoja mesta u Firerovom bunkeru dok su Hitler i Eva bežali. Borman je tu šaradu održavao dva dana, sve dok nije bio siguran da je pravi Hitler na bezbednom. Onda je inscenirao lažno dvostruko samoubistvo Hitlera i njegove nove neveste, da bi zatim Hitlerov dvojniki njegova tobožnja mlada bili bezosećajno ubijeni, gotovo sigurno rukom„Gestapo“ Milera.

    Put bekstva u berlinski sistem podzemne železnice i dalje postoji. Slični tuneli u Londonu vode od podruma Bakingemske palate i Dauning strita broj 10, rezidencije britanskog premijera, do londonskog metroa, i njih bi upotrebila britanska kraljevska porodica i viši članovi vlađe i vojske da je London ikada pao pred nacističkim okupatorom.
    Asošijeted pres i Rojters su preneli iscrpno svedočenje pilota Petera Baumgarta, koji je odveo njih dvoje iz Berlina zajedno s Evinim zetom, gen. Hermanom Fegelajnom, dato u Varšavi 1947. godine. Ali istraživači su to ignorisali sve do danas. Pošto je celog života radio za obe ove ugledne novinske agencije, Džerard Vilijams zna koliko je teško objaviti vest. Ona prolazi kroz ruke mnogih nižih urednika u procesu verifikacije pre nego što uspe da završi u novinskom stupcu. Novine širom sveta prenele su tu priču, premda začudo više niko nije potražio Petera Baumgarta i on je jednostavno nestao iz istorije posle puštanja 1951. iz varšavskog zatvora Mokotov (poznatog takođe pod imenom zatvor Rakovjecka).
    Istoričari su radije prihvatali „stručni" izveštaj britanskog istoričara, profesora s Oksforda i nekadašnjeg obaveštajnog oficira Hjua Trevor-Ropera, u kojem se insistira na tome da je Hitler 30. aprila 1945. u Firerovom bunkeru izvršio samoubistvo. Za saveznički cilj bilo je od suštinske važnosti da se pokaže kako je Hitler mrtav, da bi se dopustilo novoj Nemačkoj da nikne iz pepela stare. Rad Trevor-Ropera, objavljen 1947. kao knjiga sa naslovom Hitlerovi poslednji dani, sadrži brojne manjkavosti, od sveđočenja Hane Rajš — „Hitlerove omiljene avijatičarke" — koja je porekla da je ikada upoznala Trevor-Ropera i da je kazala ono što je on naveo kao njene reči, pa do Hitlerovog ađutanta iz Luftvafea, Nikolausa fon Belova, koji je kasnije izjavio da je slagao oksfordskog profesora i dobro se nasmejao svaki put kad je video kako su njegove laži bile ponavljane. Hitlerov vozač, Erih Kempka, [3j uzastopno je bio ispitivan, ali je na kraju 1974. godine priznao: „Govorio sam američkim i britanskim islednicima svašta, sve ono što sam mislio da žele da čuju.“
    Prihvaćena kao činjenica, knjiga Trevor-Ropera neprestano je doštampavana. Proslavljeniistoričar — koji je 1983. priznao bedne „Hitlerove dnevnike“ kao stvarni dokument — stvorio je sopstveni sofisticirani ,,falsifikat“. Njemu nikada nije bio omogućen pristup onim Nemcima koji su bili u bunkeru i koje su Sovjeti uhvatili dok su ovi pokušavali da pobegnu iz Berlina; ti begunci su potom držani u zatvoru, neki i mnogo godina. Slično tome, TrevorRoper je dobio samo jedan pisani izveštaj od onih koje su držali Amerikanci. Svi su bili željni da spasu sopstvenu kožu i listom su pričali ono što su njihovi tamničari želeli da čuju — da je Hitler mrtav.
    Postoje drugi, mnogo bolji opisi poslednjih dana; pripovest Džejmsa O’Donela u njegovoj knjizi Bunker iz 1978, sadrži iscrpan istraživački izveštaj, s intervjuima koje je obavio sa svima preživelima. Ali O’Donela je, kao i Trevor-Ropera, prevarila jedna stvar. Leševi za koje prihvaćena ,,istorija“ tvrdi kako su odneseni u vrt i spaljeni nisu pripadali zvedama grozomornih samrtničkih trzaja Trećeg Rajha, već njihovim dvojnicima. Hitlerov dubler je najverovatnije bio zlosrećni dvojnik po imenu Gustav Veber, ali ime Evine dvojnice možda se nikada neće saznati. Njih će istorija upamtiti kao najmaleroznije dublere na svetu.
    Staljin nikada nije poverovao da je Hitler mrtav i insistirao je
    17. jula 1945. na Potsdamskoj konferenciji na tome da je ovaj pobegao — verovatno u „Španiju ili Argentinu". Staljinov glavni general, maršal Georgi Žukov, rekao je 6. avgusta 1945: „Nismo pronašli leš koji bi mogao biti Hitlerov." [4]
    Gen. Dvajt D. Ajzenhauer je izjavio 12. oktobra 1945: „Роstoje sve pretpostavke da je Hitler mrtav, [5] ali nema ni najmanjeg dokaza za njegovu smrt.“ On je rekao Asošijeted presu da su ga „ruski prijatelji" izvestili kako „nisu mogli da dođu ni do kakvog opipljivog dokaza da je on umro.“ Jedan američki senator je čak ponudio milion dolara za dokaz o Hitlerovoj smrti. Niko nikada nije zatražio taj novac.
    Nije bilo jednostavno razotkriti put Hitlerovog bekstva. Naš agent u Njujorku, Bil Korsa, dao nam je za ovaj posao nešto nalik na najbolju moguću analogiju. Kazao je kako to liči na praćenje životinje u lovu; nikada ne uočiš sve njene tragove, a povremeno dođe do prekida kada se čini da se trag ohladio, ali ako budeš ustrajan, naći ćeš ga ponovo i na kraju doći do jazbine svoje lovine.
    Za autore je trag počeo 2006. godine u Buenos Airesu, u Argentini, i kasnije nas je odveo do vetrovitih obala Patagonije i grada San Karlos de Bariloče na obroncima Anda, gde, na naše
    zaprepašćenje, niko s kim smo razgovarali nije izgleđao ni najmanje iznenađen tvrdnjom da je Hitler tu živeo posle poraza nacista 1945. godine. Pre ovog istraživanja, dva argentinska istražitelja s kojima smo se upoznali, kap. Manuel Monasterio i Abel Basti, sledili su i otkrili trag mnogih Hitlerovih ,,pojavljivanja“ u Argentini. Kap. Monasterio je 1987. godine objavio svoju knjigu, Hitler murio en la Argentina (Hitler je utnro u Argentini), i premda priznaje da je jedan njen deo izmislio — kako bi izbegao nevolje sa tadašnjim argentinskim vlastima — on insistira na tome da su sve ključne stvari istinite.
    Teže je prihvatiti najveći deo Bastijevih radova. Bastijev sajt i knjiga sadrže sliku muškarca koji je navodno ostareli Hitler. Nju mu je poslao neki neidentifikovani izvor koji je sliku pronašao na internetu. Basti tu sliku iznosi kao dokaz da je Hitler preživeo. Isti stručnjak koji je primetio lažnog Hitlera na snimku od 20. marta 1945, proverio je na naš pođsticaj tu fotografiju naučnim metodima. Iako naizgled liči na ostarelog Firera, crte lica čoveka na fotografiji ne mogu da izđrže pomno ispitivanje; to nije Hitler. Isto važi i za pasoš za koji Basti tvrdi da pripada Martinu Bormanu. Urugvajskog porekla i izdat u Đenovi, u Italiji, on je glasio na ime Rikarda Bauera — što je bilo poznato Bormanovo lažno ime u posleratno doba. Tamo je otisak palca i slika muškarca koji naizgled liči na Bormana. Otisak je za nas sa Bormanovim poznatim otiscima iz dosjea Interpola uporedio jedan policijski stručnjak, a ispitali smo i sliku. Niti jedno niti drugo ne pripadaju Hitlerovoj odanoj desnoj ruci.
    Međutim, video intervjui s očevicima snimljeni u devedesetim godinama dvadesetog veka, dok je Basti radio za Ambito Financiero, jedan od najuglednijih argentinskih dnevnih listova, ubedljivi su. Upravo su reči tih svedoka, na traci koju nam je dao glavni urednik ovih novina Rikardo DAloja, doprinele nalazima objavljenim u ovoj knjizi.
    Tokom više od dvadeset istraživačkih putovanja u Argentinu, divnu zemlju punu izvanrednih Ijudi, jedno nas je uvek iznenađivalo: svi sa kojima smo razgovarali o mogućnosti da je Hitler tamo živeo posle rata veruju kako je to bilo sasvim moguće, a u mnogim slučajevima i definitivno tačno.
    To se često javlja sasvim spontano u razgovoru. Na jednom istraživačkom putovanju, bili smo u gradu Kordobi i planirali posetu ruševnom Hotelu Vijena na obalama Mar Čikite, velikog kopnenog slanog jezera. Upitali smo mladu recepcionarku u našem hotelu za najbolji put od drugog po veličini grada u Argentini, do Mar Čikite. I ne znajući zbog čega idemo u Mar Čikitu, ona je uzela našu mapu i učtivo pokazala našoj prevoditeljki najbolji put do tog mesta. Kada smo završili s mapom, ona nam je rekla: „О, morate probati ribu — tamo ima morske ribe, usred Argentine! A ako vam bude dosadno, možete posetiti Hotel Vijenu gde su Hitler i njegova žena boravili posle rata.“
    Slične priče dočekivale su nas na svakomputovanju. Dvadesetog aprila 2007, bili smo u San Karlosu de Bariloče i pušili cigarete ispred gradske kockarnice. Neki sedamdesetogodišnjak nam je prišao i zamolio nas da mu pripalimo, a onda, donekle neumesno, upitao nismo li Južnoafrikanci.
    Objasnivši da je Džerard iz Velsa, a Sajmon iz Engleske, upitali smo ga odakle je on. ,,Iz Čilea", odgovorio je i objasnio kako tamo ima ribnjak. Ponudili smo mu cigaretu i napomenuli kako Bariloče veoma liči na Nemačku — na sve strane su ljudi govorili nemački, hrana i arhitektura su bile mahom germanske, a i mnogi nazivi ulica bili su na nemačkom. On je odgovorio da je to mesto puno nacista, naročito večeras, na godišnjicu Firerovog rođenđana. On to dobro zna, rekao je; njegov otac je bio gaulajter (regionalni nacistički vođa) iz Hamburga, u Nemačkoj, i kad god je Hitler dolazio u Hamburg, odsedao je u njihovoj kući. Potom je, sa veselim „aufiderzen" odšetao u noć. Imali smo bezbroj sličnih susreta u najdubljim krajevima Patagonije, ali to je sasvim posebna priča.
    Ne postoji nijedan dokaz da su se Adolf Hitler i njegova ,,žena“ Eva Braun ubili u bunkeru, a opet, ceo svet je oduvek verovao u to. Međutim, čini se da nisu baš svi to primali kao nepobitnu činjenicu: direktor Federalnog istražnog biroa Dž. Edgar Huver je imao dosjee sa izveštajima o svim slučajevima kada je Hitler viđen, sve do perioda šezdesetih godina dvadesetog veka; oni relevantni iz Argentine nalaze se u ovoj knjizi. Međutim, mnogi dosjei FBI o Hitleru i Evi Braun posle rata nisu obelodanjeni, a isto važi i za one koje imaju britanske bezbednosne službe. Ne treba zaboraviti da je Bormanova varka gotovo sve obmanula i da je Hitler potom živeo među drugim nacistima i saradnicima, koji su većinom i sami bili u bekstvu kao ratni zločinci. Vlada Huana Dominga Perona — i sami
    Peronovi — imali su ogromne koristi od priliva poharanog novca kao i od nemačkih stručnjaka i naučnika. Argentina je ogromna zemlja — velika otprilike kao čitave Sjeđinjene Države istočno od reke Misisipi — a u njoj je 1945. živelo manje od 20 miliona ljudi. Danas ih je tamo i dalje tek 42 miliona — jedva nešto više nego u državi Kaliforniji — a približno 3 miliona ih je nemačkog porekla. Nacistima je bilo lako da se izgube na mestima gde je činjenica da ste Nemac bila savršeno normalna stvar.
    Zašto nijedna svetska obaveštajna organizacija ili izraelska vlada nisu nastavile s potragom za Hitlerom? Najjednostavniji odgovor glasi: „А zašto bi? On je mrtav.“ Na svoju večitu sramotu, Saveznici su zaposlili brojne nacističke ratne zločince [6] zbog njihovog pretpostavljenog saznanja o sposobnostima Crvene armije i Sovjeta u vreme izbijanja Hladnog rata krajem četrdesetih. Ljude poput Klausa Barbija, Lionskog Kasapina, angažovale su zapadne obaveštajne agencije godinama posle rata; bila je to nezgodna činjenica koja je decenijama skrivana. Ispostavilo se da je večina mogla da bude od veoma male koristi u hladnoratovskom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Podjednako zabrinjava i to što je mnogim nacistima bilo dozvoljeno da pronađu za sebe novživot u Severnoj i Južnoj Americi, kao i u Australiji u emigracionim šemama koje su finansirale vlade u zamenu za njihove usluge.
    U slučaju Izraela, mlada jevrejska država [7] bila je opkoljena neprijateljima, i njen ključni prioritet bio je da opstane. Indikativno je to da najiscrpnija istorija izraelskih zastrašujućih obaveštajnih službi sadrži 634 strane, a opet se samo tri odnose na lov na naciste u Južnoj Americi. Mosad je na kraju zarobio Adolfa Ajhmana tek posle uzastopnih zahteva Lotara Hermana, [8] preživelog iz koncentracionog logora, koji je živeo u Argentini i čija se kćerka zabavljala s jednim od Ajhmanovih sinova. Herman je godinama pokušavao da navede i nemačku i izraelsku vladu da to istraži. Sada je dokazano — posle duge suđske bitke u Nemačkoj — da je zapadnonemačka obaveštajna služba znala da je Ajhman u Argentini — štaviše, znali su i njegovu adresu i pseudonim Rikardo Klement — još od 1952, osam godina pre nego što je on uhvaćen i odveden u Izrael, gde su mu sudili i obesili ga. [9]
    Zapadnonemački kancelar Konrad Adenauer je imao mnogo razloga da ćuti u vezi s tim. Adenauerov šef kabineta, Hans Globke, ne samo što je pomogao u pisanju antisemitskih Nirnberških zakona 1935, već je i radio s Ajhmanom u ministarstvu za jevrejska pitanja. Sva Ajhmanova otkrovenja na suđenju u Jerusalimu bila bi krajnje neprijatna po Zapadnu Nemačku, pošto su mnoge druge državne funkcije, kako na saveznom tako i na lokalnom nivou, držali bivši nacisti oslobođeni od optužbi za aktivne uloge u Trećem Rajhu posle površnog programa ,,denacifikacije“ sprovedenog krajem četrdesetih. Mnogi među najgnusnijim nacističkim ratnim zločincima pronašli su zaposlenje u „Organizaciji Gelen“ koju je finansirala CLA i kojom su đominirali esesovci, a predvodio ju je nekadašnji nacistički general Rajnhard Gelen. I zaista, za britanske obaveštajne službe Organizacija Gelen je imala nadimak „Gestapovci." Takva organizacija je imala veoma malo interesa za otkrivanje skrovišta drugih visokih nacista širom sveta. Na prvoj liniji hladnoratovskog fronta, ono što su znali Zapadni Nemci, znale su i Sjedinjene Države i Britanija. Kakve se pojedinosti kriju u još tajnim dosjeima Organizacije Gelen, prethodnice zapadnonemačke strane obaveštajne agencije BND? To možda nikadanećemo saznati. [10]
    Ako je Ajhman mogao da izazove znatne neprijatnosti, šta bi tek činjenica o tome da su Hitler, Borman i Miler preživeli učinila zapadu?
    Svet je bio opasno mesto u danima dve dijametralno suprotstavljene nuklearne supersile, a Argentina se nije visoko kotirala na listi za prikupljanje podataka, kako u Sovjetskom Savezu, tako ni u Sjedinjenim Državama, a kamoli Izraelu. Na drugoj strani sveta, daleko od važnih „sfera uticaja" Hitler je mogao da proživi svoj život do kraja uz pomoć i zaštitu Peronovih fašističkih prijatelja i hiljada okorelih nacista koji su pobegli posle rata u Južnu Ameriku.
    Ali verovatno je najrečitiji komentar u našem lovu na Hitlera i podmornice koje su njega i njegov pokradeni plen dovezle u Argentinu potekao od tadašnjeg argentinskog ministra pravde i ljudskih prava, senjor Hanibala Fernandesa. Kada smo 2007. izlazili iz njegovog ministarskog kabineta u Buenos Airesu posle podužeg razgovora, on se učtivo rukovao s nama i rekao:
    „Godine 1945, u Argentini je sve bilo moguće.“
    I bio je u pravu.

    Više detalja
    Šifra: 26322
    1.980 rsd

    potrebna količina:


    dostavadostava i poŠtarina

    nacin placanjanaČin plaĆanja

    Opcije plaćanje za kupce iz Srbije:

    - pouzećem prilikom isporuke knjiga
    - internet karticama Visa,Maestro i Mastercard
    - preko IPS skeniraj - mBanking aplikacije
    - putem uplatnice na šalteru pošte ili banke

    Opcije plaćanje za kupce iz inostranstva:

    - pouzećem za kupce iz BIH i Crne Gore
    - putem PayPal sistema
    - internet karticama Visa, Maestro i MasterCard

    postavi pitanjepostavite pitanje

    OPIS KNJIGE
    U svojoj knjizi SIVI VUK Bekstvo Adolfa Hitlera, dvojica britanskih publicista odbacuju zvaničnu verziju Firerove smrti, po kojoj su on i Eva Braun izvršili samoubistva u bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. godine. Umesto toga, oni ukazuju na brojne dokaze, koje su prikupljali više od pet godina, o tome da je na kraju Drugog svetskog rata ovaj par pobegao iz Berlina kako bi iznova započeo život u enklavi pod kontrolom nacista u fašističkoj Argentini. Hitler je lagodno i srečno živeo sve do 1962. i čak stekao potomstvo.
    U podzemnom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945, pred najezdom pobedonosne sovjetske Crvene armije, Hitlerovi verni saradnici ubili su njihove dvojnike dobrovoljce podoficira Vermahta i jednu glumicu „treće klase"! Tri dana ranije Hitler i Eva su potajno napustili bunker i ukrcali se u avion koji je sleteo u holandski grad Tonder, potom su drugim avionom stigli do Španije i tu se ukrcali u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine. Tamo su stigli upravo u trenucima kada su u Berlinu ubijeni njihovi dvojnici...
    Knjiga koja je u Velikoj Britaniji odmah postala bestseler nazvana je po pseudonimu vođe Rajha Sivi vuk koji mu je, još 1943, radeći plan za evakuaciju, nadenuo njegov najbliži saradnik
    - Martin Borman. Borman je osmislio plan „dislokacije" najvišeg nacističkog rukovodstva iz Nemačke u Južnu Ameriku, za slučaj da se ratna sreća okrene protiv Berlina. Američki obaveštajci saučestvovali su u tom bekstvu kako bi zauzvrat došli do nemačke ratne tehnologije i do tvorca nemačkog raketnog programa-Vernera fon Brauna. Fon Braun je nakon propasti Trećeg rajha osnovao američki kosmički program i rukovodio njime I
    Džerard Vilijams, istoričar i novinar, godinama je radio za britanskeTV stanice Bi-Bi-Si, Rojters i Skaj njuz. Snimajući seriju dokumentaraca u Argentini, na godišnjicu Folklandskog rata naišao je na zanimljivu priču o Adolfu Hitleru. Tamo je upoznao mnoge Ijude koji su bili sigurni da je Hitler pobegao iz Nemačke i da je živeo u njihovoj zemlji. Odlučioje da se udruži sa svojim starim prijateljem, piscem, snimateljem i fotografom specijalizovanim za vojnu istoriju-Sajmonom Danstenom. Onoštosu otkrili, obojicu ih je prenerazilo. Postoji mnogo više dokaza o bekstvu vođe Rajha nego o njegovoj smrti.

    SADRŽAJ
    Spisak učesnika 7
    Tretman vojnih činova 12
    Skraćenice 14
    Spisak mapa i dijagrama 15
    Predgovor 17
    Uvod 25
    I DEO: NACISTI TRIJUMFUJU
    1. poglavlje: Nahraniti zver 33
    2. poglavlje: Početak preokreta 44
    3. poglavlje: Smeđa eminencija 52
    4. poglavlje: Silovanje Evrope 60
    5. poglavlje: Nacističko zlato 73
    6. poglavlje: Orlov let i Vatrena zemlja 82
    II DEOI LOVCI
    7. poglavlje: Crvenokošci i privatne vojske 91
    8. poglavlje: Lovački trag vodi do Pariza 102
    9. poglavlje: Gotovina, rakete i uranijum 112
    10. poglavlje: U magli rata 124
    11. poglavlje: Pljačkaši Rajha 133
    12. poglavlje: Borman, Dals i Operacija Ukrštenica 141
    13. poglavlje: ,,Wo bist Adolf Hitler?“ 156
    III DEO: BEKSTVD
    14. poglavlje: Bunker 169
    15. poglavlje: Let 184
    16. poglavlje: Gruppe Seewolf. 197
    17. poglavlje: Argentina — Zemljasrebra 217
    IV DED : SIVI VUK PATA G □ N I J E
    18. poglavlje: Podmomice uplovljavaju 241
    19. poglavlje: Pravac: Patagonija 257
    20. poglavlje: Dolina Adolfa Hitlera 271
    21. poglavlje: Pohlepni saveznici, odani prijatelji 280
    22. poglavlje: Odlasci 297
    23. poglavlje: Aveti u senkama 308
    Izjave zahvalnosti 315
    Beleške 317
    Bibliografija i drugi izvori 356

    PREDGOVOR IZ KNJIGE

    UOPŠTE NISMO ŽELELI DA OVA PRUČA BUDE ISTINITA. Prvobitno je trebalo da to bude pustolovni televizijski dokumentarac na temu „teorije zavere" koji nagoni na razmišljanje.
    Medutim, iscrpna istraživanja u Argentini, Poljskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i na Kanarskom ostrvu Fuerteventura dovela su do ubedljivog dosjea punog pojedinosti — potkrepljenih svedočenjima mnogobrojnih očevidaca — koji je na svetlost dana izneo priču potpuno drugačiju od prihvaćene ,,istorije“ Drugog svetskog rata. Kao što je rekao Vinston S. Cerčil, „Istoriju pišu pobeđnici.“ To nikada nije bilo tačnije nego kada su posredi nebrojene priče o Hitlerovom bekstvu iz ruševina Trećeg Rajha u aprilu 1945. godine.
    Mi smatramo da je užasavajuća realnost to da je na kraju Drugog svetskog rata najgnusniji čovek na svetu, Adolf Hitler, pobegao iz Nemačke i proživeo svoj život u Argentini — a da su njegov zamenik, Rajhslajter Martin Borman, i Hajnrih ,,Gestapo“ Miler, ključna figura u planiranju Konačnog rešenja, takođe izmakli pravdi
    I tamo mu se pridružili. Podjednako su uznemiravajući dokazi o tome da su Amerika i Britanija pripomogle u bekstvu stotina osvedočenih nacista, [l] poput astrofizičara Vernera fon Brauna i sadističkog mučitelja Klausa Barbija, Lionskog Kasapina. Obojica su se zaposlila u američkim državnim agencijama u posleratnim godinama, dok je drugima bilo dozvoljeno da umaknu u daleke krajeve sveta. Još dok se ova knjiga priprema za štampu, u leto 2011, devedesetjednogodišnji Ukrajinac, Ivan ,,Džon“ Demjanjuk, [2] osuđen je za pomaganje u ubijanju 28.060 Jevreja u logoru smrti Sobibor u Poljskoj, šezdeset osam godina posle samog događaja. On je godinama lagodno živeo kao radnik Fordove automobilske kompanije u Klivlendu, u državi Ohajo, pre nego što je 2009. izručen Nemačkoj da bi mu se sudilo kao ratnom zločincu.
    Ne postoje konkretni forenzički dokazi da su upravo Adolf Hitler i Eva Braun umrli u Firerovom bunkeru — u trenutku njihove smrti nije bilo očeviđaca. Čuveni fragment„Hitlerove loban]e“ koji je decenijama čuvan u Moskvi konačno je pođvrgnut analizama DNK. On pripada nekoj ženi mlađoj od četrdeset godina, i to ne Evi Braun. Takođe ne postoji apsolutno prihvaćen forenzički dokaz za navodnusmrt MartinaBormana; godine 1998, nemački zvaničnici su tvrdili da se kostur zakopan blizu Rajhstaga po DNK poklapa sa jednim starijim Bormanovim rođakom koji je ostao neimenovan; pepeo kremiranih ostataka rasut je na moru. Bormanova porodica je odbila da prihvati te nalaze. U međuvremenu, kada su 1963. ekshumirane kosti pronađene u Milerovom grobu, ispostavilo se da potiču od troje drugih Ijuđi.
    Prvi put dokazujemo da se na „poslednjim zvaničnim Hitlerovim slikama" s Arturom Aksmanom i njegovom Hitlerovom omladinom snimljenim 20. marta 1945, nalazi zapravo Hitlerov dvojnik. Savremena nauka je dokazala van svake sumnje da čovek na filmu i fotografijama snimljenim tokom tog događaja, premda upadljivo liči na Hitlera, zapravo nije on, već jedan od nekoliko njegovih dvojnika. Alf Lini, profesor medicinske fizike na Univerzitetskom koledžu u Londonu i poznati stručni svedok u materiji prepoznavanja crta lica, pregledao je sliku na naš podsticaj i ubeđen je kako na njoj nije Hitler. Hitler nije bio usamljen kad je posredi upotreba uverljivih dublera. Staljin je imao brojne dvojnike; Čerčil najmanje jednog. Feldmaršal Bernard Montgomeri — „Monti" — koristio je dvojnika u uspešnoj varci koja je obmanula Nemce u vezi s njegovim kretanjem pre Dana D 1944. godine.
    Mađioničari već stotinama godina znaju za taj trik. Ljudi očekuju da vide ono što im se pokaže. To se naziva opsenom. Martin Borman je 28. aprila 1945. godine izveo najneverovatniji trik u istoriji. Rajhslajter je zamenio Hitlera dvojnikom koji se pojavio
    20. marta. Jedna glumica iz kinematografske ,,ergele“ filmskih starleta ministra propagande Jozefa Gebelsa — uz pomoć najboljih šminkera koje je Rajh mogao da nađe — zamenila je Evu Braun. Dubleri su zauzeli svoja mesta u Firerovom bunkeru dok su Hitler i Eva bežali. Borman je tu šaradu održavao dva dana, sve dok nije bio siguran da je pravi Hitler na bezbednom. Onda je inscenirao lažno dvostruko samoubistvo Hitlera i njegove nove neveste, da bi zatim Hitlerov dvojniki njegova tobožnja mlada bili bezosećajno ubijeni, gotovo sigurno rukom„Gestapo“ Milera.

    Put bekstva u berlinski sistem podzemne železnice i dalje postoji. Slični tuneli u Londonu vode od podruma Bakingemske palate i Dauning strita broj 10, rezidencije britanskog premijera, do londonskog metroa, i njih bi upotrebila britanska kraljevska porodica i viši članovi vlađe i vojske da je London ikada pao pred nacističkim okupatorom.
    Asošijeted pres i Rojters su preneli iscrpno svedočenje pilota Petera Baumgarta, koji je odveo njih dvoje iz Berlina zajedno s Evinim zetom, gen. Hermanom Fegelajnom, dato u Varšavi 1947. godine. Ali istraživači su to ignorisali sve do danas. Pošto je celog života radio za obe ove ugledne novinske agencije, Džerard Vilijams zna koliko je teško objaviti vest. Ona prolazi kroz ruke mnogih nižih urednika u procesu verifikacije pre nego što uspe da završi u novinskom stupcu. Novine širom sveta prenele su tu priču, premda začudo više niko nije potražio Petera Baumgarta i on je jednostavno nestao iz istorije posle puštanja 1951. iz varšavskog zatvora Mokotov (poznatog takođe pod imenom zatvor Rakovjecka).
    Istoričari su radije prihvatali „stručni" izveštaj britanskog istoričara, profesora s Oksforda i nekadašnjeg obaveštajnog oficira Hjua Trevor-Ropera, u kojem se insistira na tome da je Hitler 30. aprila 1945. u Firerovom bunkeru izvršio samoubistvo. Za saveznički cilj bilo je od suštinske važnosti da se pokaže kako je Hitler mrtav, da bi se dopustilo novoj Nemačkoj da nikne iz pepela stare. Rad Trevor-Ropera, objavljen 1947. kao knjiga sa naslovom Hitlerovi poslednji dani, sadrži brojne manjkavosti, od sveđočenja Hane Rajš — „Hitlerove omiljene avijatičarke" — koja je porekla da je ikada upoznala Trevor-Ropera i da je kazala ono što je on naveo kao njene reči, pa do Hitlerovog ađutanta iz Luftvafea, Nikolausa fon Belova, koji je kasnije izjavio da je slagao oksfordskog profesora i dobro se nasmejao svaki put kad je video kako su njegove laži bile ponavljane. Hitlerov vozač, Erih Kempka, [3j uzastopno je bio ispitivan, ali je na kraju 1974. godine priznao: „Govorio sam američkim i britanskim islednicima svašta, sve ono što sam mislio da žele da čuju.“
    Prihvaćena kao činjenica, knjiga Trevor-Ropera neprestano je doštampavana. Proslavljeniistoričar — koji je 1983. priznao bedne „Hitlerove dnevnike“ kao stvarni dokument — stvorio je sopstveni sofisticirani ,,falsifikat“. Njemu nikada nije bio omogućen pristup onim Nemcima koji su bili u bunkeru i koje su Sovjeti uhvatili dok su ovi pokušavali da pobegnu iz Berlina; ti begunci su potom držani u zatvoru, neki i mnogo godina. Slično tome, TrevorRoper je dobio samo jedan pisani izveštaj od onih koje su držali Amerikanci. Svi su bili željni da spasu sopstvenu kožu i listom su pričali ono što su njihovi tamničari želeli da čuju — da je Hitler mrtav.
    Postoje drugi, mnogo bolji opisi poslednjih dana; pripovest Džejmsa O’Donela u njegovoj knjizi Bunker iz 1978, sadrži iscrpan istraživački izveštaj, s intervjuima koje je obavio sa svima preživelima. Ali O’Donela je, kao i Trevor-Ropera, prevarila jedna stvar. Leševi za koje prihvaćena ,,istorija“ tvrdi kako su odneseni u vrt i spaljeni nisu pripadali zvedama grozomornih samrtničkih trzaja Trećeg Rajha, već njihovim dvojnicima. Hitlerov dubler je najverovatnije bio zlosrećni dvojnik po imenu Gustav Veber, ali ime Evine dvojnice možda se nikada neće saznati. Njih će istorija upamtiti kao najmaleroznije dublere na svetu.
    Staljin nikada nije poverovao da je Hitler mrtav i insistirao je
    17. jula 1945. na Potsdamskoj konferenciji na tome da je ovaj pobegao — verovatno u „Španiju ili Argentinu". Staljinov glavni general, maršal Georgi Žukov, rekao je 6. avgusta 1945: „Nismo pronašli leš koji bi mogao biti Hitlerov." [4]
    Gen. Dvajt D. Ajzenhauer je izjavio 12. oktobra 1945: „Роstoje sve pretpostavke da je Hitler mrtav, [5] ali nema ni najmanjeg dokaza za njegovu smrt.“ On je rekao Asošijeted presu da su ga „ruski prijatelji" izvestili kako „nisu mogli da dođu ni do kakvog opipljivog dokaza da je on umro.“ Jedan američki senator je čak ponudio milion dolara za dokaz o Hitlerovoj smrti. Niko nikada nije zatražio taj novac.
    Nije bilo jednostavno razotkriti put Hitlerovog bekstva. Naš agent u Njujorku, Bil Korsa, dao nam je za ovaj posao nešto nalik na najbolju moguću analogiju. Kazao je kako to liči na praćenje životinje u lovu; nikada ne uočiš sve njene tragove, a povremeno dođe do prekida kada se čini da se trag ohladio, ali ako budeš ustrajan, naći ćeš ga ponovo i na kraju doći do jazbine svoje lovine.
    Za autore je trag počeo 2006. godine u Buenos Airesu, u Argentini, i kasnije nas je odveo do vetrovitih obala Patagonije i grada San Karlos de Bariloče na obroncima Anda, gde, na naše
    zaprepašćenje, niko s kim smo razgovarali nije izgleđao ni najmanje iznenađen tvrdnjom da je Hitler tu živeo posle poraza nacista 1945. godine. Pre ovog istraživanja, dva argentinska istražitelja s kojima smo se upoznali, kap. Manuel Monasterio i Abel Basti, sledili su i otkrili trag mnogih Hitlerovih ,,pojavljivanja“ u Argentini. Kap. Monasterio je 1987. godine objavio svoju knjigu, Hitler murio en la Argentina (Hitler je utnro u Argentini), i premda priznaje da je jedan njen deo izmislio — kako bi izbegao nevolje sa tadašnjim argentinskim vlastima — on insistira na tome da su sve ključne stvari istinite.
    Teže je prihvatiti najveći deo Bastijevih radova. Bastijev sajt i knjiga sadrže sliku muškarca koji je navodno ostareli Hitler. Nju mu je poslao neki neidentifikovani izvor koji je sliku pronašao na internetu. Basti tu sliku iznosi kao dokaz da je Hitler preživeo. Isti stručnjak koji je primetio lažnog Hitlera na snimku od 20. marta 1945, proverio je na naš pođsticaj tu fotografiju naučnim metodima. Iako naizgled liči na ostarelog Firera, crte lica čoveka na fotografiji ne mogu da izđrže pomno ispitivanje; to nije Hitler. Isto važi i za pasoš za koji Basti tvrdi da pripada Martinu Bormanu. Urugvajskog porekla i izdat u Đenovi, u Italiji, on je glasio na ime Rikarda Bauera — što je bilo poznato Bormanovo lažno ime u posleratno doba. Tamo je otisak palca i slika muškarca koji naizgled liči na Bormana. Otisak je za nas sa Bormanovim poznatim otiscima iz dosjea Interpola uporedio jedan policijski stručnjak, a ispitali smo i sliku. Niti jedno niti drugo ne pripadaju Hitlerovoj odanoj desnoj ruci.
    Međutim, video intervjui s očevicima snimljeni u devedesetim godinama dvadesetog veka, dok je Basti radio za Ambito Financiero, jedan od najuglednijih argentinskih dnevnih listova, ubedljivi su. Upravo su reči tih svedoka, na traci koju nam je dao glavni urednik ovih novina Rikardo DAloja, doprinele nalazima objavljenim u ovoj knjizi.
    Tokom više od dvadeset istraživačkih putovanja u Argentinu, divnu zemlju punu izvanrednih Ijudi, jedno nas je uvek iznenađivalo: svi sa kojima smo razgovarali o mogućnosti da je Hitler tamo živeo posle rata veruju kako je to bilo sasvim moguće, a u mnogim slučajevima i definitivno tačno.
    To se često javlja sasvim spontano u razgovoru. Na jednom istraživačkom putovanju, bili smo u gradu Kordobi i planirali posetu ruševnom Hotelu Vijena na obalama Mar Čikite, velikog kopnenog slanog jezera. Upitali smo mladu recepcionarku u našem hotelu za najbolji put od drugog po veličini grada u Argentini, do Mar Čikite. I ne znajući zbog čega idemo u Mar Čikitu, ona je uzela našu mapu i učtivo pokazala našoj prevoditeljki najbolji put do tog mesta. Kada smo završili s mapom, ona nam je rekla: „О, morate probati ribu — tamo ima morske ribe, usred Argentine! A ako vam bude dosadno, možete posetiti Hotel Vijenu gde su Hitler i njegova žena boravili posle rata.“
    Slične priče dočekivale su nas na svakomputovanju. Dvadesetog aprila 2007, bili smo u San Karlosu de Bariloče i pušili cigarete ispred gradske kockarnice. Neki sedamdesetogodišnjak nam je prišao i zamolio nas da mu pripalimo, a onda, donekle neumesno, upitao nismo li Južnoafrikanci.
    Objasnivši da je Džerard iz Velsa, a Sajmon iz Engleske, upitali smo ga odakle je on. ,,Iz Čilea", odgovorio je i objasnio kako tamo ima ribnjak. Ponudili smo mu cigaretu i napomenuli kako Bariloče veoma liči na Nemačku — na sve strane su ljudi govorili nemački, hrana i arhitektura su bile mahom germanske, a i mnogi nazivi ulica bili su na nemačkom. On je odgovorio da je to mesto puno nacista, naročito večeras, na godišnjicu Firerovog rođenđana. On to dobro zna, rekao je; njegov otac je bio gaulajter (regionalni nacistički vođa) iz Hamburga, u Nemačkoj, i kad god je Hitler dolazio u Hamburg, odsedao je u njihovoj kući. Potom je, sa veselim „aufiderzen" odšetao u noć. Imali smo bezbroj sličnih susreta u najdubljim krajevima Patagonije, ali to je sasvim posebna priča.
    Ne postoji nijedan dokaz da su se Adolf Hitler i njegova ,,žena“ Eva Braun ubili u bunkeru, a opet, ceo svet je oduvek verovao u to. Međutim, čini se da nisu baš svi to primali kao nepobitnu činjenicu: direktor Federalnog istražnog biroa Dž. Edgar Huver je imao dosjee sa izveštajima o svim slučajevima kada je Hitler viđen, sve do perioda šezdesetih godina dvadesetog veka; oni relevantni iz Argentine nalaze se u ovoj knjizi. Međutim, mnogi dosjei FBI o Hitleru i Evi Braun posle rata nisu obelodanjeni, a isto važi i za one koje imaju britanske bezbednosne službe. Ne treba zaboraviti da je Bormanova varka gotovo sve obmanula i da je Hitler potom živeo među drugim nacistima i saradnicima, koji su većinom i sami bili u bekstvu kao ratni zločinci. Vlada Huana Dominga Perona — i sami
    Peronovi — imali su ogromne koristi od priliva poharanog novca kao i od nemačkih stručnjaka i naučnika. Argentina je ogromna zemlja — velika otprilike kao čitave Sjeđinjene Države istočno od reke Misisipi — a u njoj je 1945. živelo manje od 20 miliona ljudi. Danas ih je tamo i dalje tek 42 miliona — jedva nešto više nego u državi Kaliforniji — a približno 3 miliona ih je nemačkog porekla. Nacistima je bilo lako da se izgube na mestima gde je činjenica da ste Nemac bila savršeno normalna stvar.
    Zašto nijedna svetska obaveštajna organizacija ili izraelska vlada nisu nastavile s potragom za Hitlerom? Najjednostavniji odgovor glasi: „А zašto bi? On je mrtav.“ Na svoju večitu sramotu, Saveznici su zaposlili brojne nacističke ratne zločince [6] zbog njihovog pretpostavljenog saznanja o sposobnostima Crvene armije i Sovjeta u vreme izbijanja Hladnog rata krajem četrdesetih. Ljude poput Klausa Barbija, Lionskog Kasapina, angažovale su zapadne obaveštajne agencije godinama posle rata; bila je to nezgodna činjenica koja je decenijama skrivana. Ispostavilo se da je večina mogla da bude od veoma male koristi u hladnoratovskom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Podjednako zabrinjava i to što je mnogim nacistima bilo dozvoljeno da pronađu za sebe novživot u Severnoj i Južnoj Americi, kao i u Australiji u emigracionim šemama koje su finansirale vlade u zamenu za njihove usluge.
    U slučaju Izraela, mlada jevrejska država [7] bila je opkoljena neprijateljima, i njen ključni prioritet bio je da opstane. Indikativno je to da najiscrpnija istorija izraelskih zastrašujućih obaveštajnih službi sadrži 634 strane, a opet se samo tri odnose na lov na naciste u Južnoj Americi. Mosad je na kraju zarobio Adolfa Ajhmana tek posle uzastopnih zahteva Lotara Hermana, [8] preživelog iz koncentracionog logora, koji je živeo u Argentini i čija se kćerka zabavljala s jednim od Ajhmanovih sinova. Herman je godinama pokušavao da navede i nemačku i izraelsku vladu da to istraži. Sada je dokazano — posle duge suđske bitke u Nemačkoj — da je zapadnonemačka obaveštajna služba znala da je Ajhman u Argentini — štaviše, znali su i njegovu adresu i pseudonim Rikardo Klement — još od 1952, osam godina pre nego što je on uhvaćen i odveden u Izrael, gde su mu sudili i obesili ga. [9]
    Zapadnonemački kancelar Konrad Adenauer je imao mnogo razloga da ćuti u vezi s tim. Adenauerov šef kabineta, Hans Globke, ne samo što je pomogao u pisanju antisemitskih Nirnberških zakona 1935, već je i radio s Ajhmanom u ministarstvu za jevrejska pitanja. Sva Ajhmanova otkrovenja na suđenju u Jerusalimu bila bi krajnje neprijatna po Zapadnu Nemačku, pošto su mnoge druge državne funkcije, kako na saveznom tako i na lokalnom nivou, držali bivši nacisti oslobođeni od optužbi za aktivne uloge u Trećem Rajhu posle površnog programa ,,denacifikacije“ sprovedenog krajem četrdesetih. Mnogi među najgnusnijim nacističkim ratnim zločincima pronašli su zaposlenje u „Organizaciji Gelen“ koju je finansirala CLA i kojom su đominirali esesovci, a predvodio ju je nekadašnji nacistički general Rajnhard Gelen. I zaista, za britanske obaveštajne službe Organizacija Gelen je imala nadimak „Gestapovci." Takva organizacija je imala veoma malo interesa za otkrivanje skrovišta drugih visokih nacista širom sveta. Na prvoj liniji hladnoratovskog fronta, ono što su znali Zapadni Nemci, znale su i Sjedinjene Države i Britanija. Kakve se pojedinosti kriju u još tajnim dosjeima Organizacije Gelen, prethodnice zapadnonemačke strane obaveštajne agencije BND? To možda nikadanećemo saznati. [10]
    Ako je Ajhman mogao da izazove znatne neprijatnosti, šta bi tek činjenica o tome da su Hitler, Borman i Miler preživeli učinila zapadu?
    Svet je bio opasno mesto u danima dve dijametralno suprotstavljene nuklearne supersile, a Argentina se nije visoko kotirala na listi za prikupljanje podataka, kako u Sovjetskom Savezu, tako ni u Sjedinjenim Državama, a kamoli Izraelu. Na drugoj strani sveta, daleko od važnih „sfera uticaja" Hitler je mogao da proživi svoj život do kraja uz pomoć i zaštitu Peronovih fašističkih prijatelja i hiljada okorelih nacista koji su pobegli posle rata u Južnu Ameriku.
    Ali verovatno je najrečitiji komentar u našem lovu na Hitlera i podmornice koje su njega i njegov pokradeni plen dovezle u Argentinu potekao od tadašnjeg argentinskog ministra pravde i ljudskih prava, senjor Hanibala Fernandesa. Kada smo 2007. izlazili iz njegovog ministarskog kabineta u Buenos Airesu posle podužeg razgovora, on se učtivo rukovao s nama i rekao:
    „Godine 1945, u Argentini je sve bilo moguće.“
    I bio je u pravu.

    Povez: Meki povez

    Izdavač: Admiral Books

    ISBN: 9788687115217

    Dostupnost: isporuka za 7 do 10 dana
    Komentari čitalaca

  • Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
    vaučer za kupovinu od 2000 dinara!

    KorisnaKnjiga.com koristi cookije kako bi prilagodila sajt korisniku i analizirala prikazani sadžaj.
    Podaci o identitetu korisnika se ne prikupljaju, već samo informacije o posećenosti koje dalje naši partneri obrađuju. Više informacija.