Svetislav Stefanović: Pesme
(...) Mesto Svetislava Stefanovića nije – kada je o poeziji reč – uz Crnjanskog, Rastka, Vinavera..., već je njegovo mesto – slikovito rečeno – nasuprot Dučića i Rakića. Naime, Stefanović se ukazuje kao antipod Dučiću i Rakiću. Tek tada se oseća njegovo puno prisustvo u srpskoj poeziji. Njegova širina erudicije, te “sklonost ka misaonoj kontemplaciji i neuobičajena, često tvrda i nategnuta obrada nesvakidašnjih tema i ideja” (Predrag Palavestra), doživljavaju se kao pokušaj proširenja onoga što bi bila književna činjenica. Težište njegove poezije, koje je okrenuto najpre sadržini, mora se otuda shvatiti, između ostalog, i kao reakcija na estetizam savremenika koji često hoće smisao umetnosti da svedu na zanatsko i tehničko. (...)