• Srbija
  • English
  • +381 (0)11 3463 072
  • +381 (0)60 3463 072
  • Čezil Bič
    Čezil Bič

    Čezil Bič

    Čezil Bič je geografsko ime izuzetno duge i uzane šljunčane prevlake koja spaja ostrvo Portland s britanskom obalom Lamanša. Zbog jedinstvene gradacije i geološkog sastava oblutaka, nalazi se na listi svetske prirodne baštine.

    U starinskom hotelu na morskoj obali ovog lokaliteta Florens i Edvard, glavni junaci romana, provešće prvu bračnu noć. Oboje strepe od ljubavnog kontakta koji ih očekuje, stidljivi su, suviše ponosni da bi to priznali jedno drugome. Ovo je priča o prvoj bračnoj noći, crnohumorna, potresna priča o večitom sukobu ljubavi i straha, iskustva i nemoći...

    Već odavno je svaki njegov roman događaj. Čezil Bič je, međutim, više od događaja. Ovo je remek-delo. I sama ideja koja ga nadahnjuje, fascinantna i neočekivana, govori da imamo posla s majstorom.

    Karl Miler, Times Literary Supplement
    Virtuozna obrada kobnih nesporazuma i pogrešnih izbora… stavlja Makjuana rame uz rame s Tomasom Hardijem: tragedija, kao i kod Hardija, postaje gotovo komična u svojim krajnostima.

    Times, London
    Iz Makjuanovog legendarnog arsenala: najvažnija stidna dlačica u istoriji lepe književnosti.

    Džonatan Letem, New York Times
    Makjuan često podseća na najvećeg pisca o seksualnim temama: D.H. Lorensa… a ovom knjigom ga je čak i nadmašio. Ima li veće pohvale?



    Francisco Chronicle



    Prikaz romana Čezil Bič u Književnom dodatku Njujork Tajmsa

    EDVARDOV KRAJ

    "Bili su mladi, obrazovani, i oboje nevini te, njihove prve bračne noći, a živeli su u doba kad je razgovor o seksualnim teškoćama jednostavno bio nemoguć. Ali nikad on i nije lak. Čezil Bič, u Engleskoj, geografski je osoben po gradaciji šljunka na potezu dugom 30 kilometara: nebrojeni vetrovi i kiše razvrstali su oblutke po veličini i sastavu, načinivši tako od ove plaže svojevrsnu prostornu mapu vremena. Svako zrno šljunka ispoveda deo priče o svom odnosu prema celini. Ribari iz tog kraja hvale se kako i žmureći mogu da pogode s koje tačke na Čezil Biču potiče svaki pojedini kamičak."

    Sažetim definicijama “romana” (“ogledalo koje šeta drumom”, “narativ određene dužine s kojim nešto nije u redu”) mogla bi se pridodati i ova: roman je ogromna hrpa rečenica koje su, poput kamičaka, razvrstane duž plaže vremena. Čitalac može da raščlanjuje jedan po jedan romaneskni kamičak, ili da drobi čitave pregršti gazeći po njima u nestrpljenju da pređe na drugu stranu. Takvi izbori rađaju napetost: u nestrpljenju da saznam “šta će se dogoditi”, da li ću li možda prevideti nešto što se zbiva na nivou rečenice? Neki ovo doživljavaju kao slatku agoniju, drugi su nepoverljivi. Naš apetit za Makjuanovu vrstu majstorstva upravno je srazmeran našem uživanju u paralaktičkom dejstvu književnosti na naše čitalačke umove: njegovi narativi nas grozničavo vuku napred, očajnički želimo da otkrijemo (imaginarne) tajne, dok nas njegove rečenice ukopavaju u mestu kako bismo okusili atmosferu (imaginarne) svesti drugog ljudskog bića. Makjuanove knjige imaju atmosferu trilera čak i onda kad naziremo, kao u Čezil Biču, da je pisac sistematski zamenio životne hazarde – smrt i prateće užase – rizicima stida, kajanja i žaljenja.

    … mladi, obrazovani… nevini… prva bračna noć… seksualne teškoće. Prvi kamičak na Makjuanovoj novoj plaži ističe njegovu radikalnu efikasnost i ujedno zabacuje udicu. Ako Makjuanova uvodna poglavlja u principu treba poslati, poput bejzbol palica Alberta Puholsa, pravo u Dvoranu slavnih, onda bismo se mogli složiti da je u ovom slučaju njegova prva rečenica sama po sebi prvo poglavlje, a povrh toga i savršen reklamni tekst za svoju matičnu knjigu. (Evo mog upozorenja svima koji se plaše da im ne pokvarim uživanje u priči: za mene je Čezil Bič isuviše sveden i pročišćen da bih ovde mogao da razmotrim više od dve-tri rečenice a da usput ne odam i neku tajnu. Ako vas primami već pomenuta udica, pročitajte ovu knjigu – biće to skoro jednako brzo kao i čitanje mog prikaza, i kudikamo zabavnije). Onda dolazi naknadna misao: Ali nikad on i nije lak. Sa zapanjujućom lakoćom, tih šest reči produbljuju i komplikuju celu knjigu. Ko to govori, i s kojeg istorijskog stanovišta? Ova rečenica neopozivo smešta činjenice koje joj prethode – kao i one koje tek slede – u okeansku retrospekciju iz ugla jednog kontemplativnog uma, dok istovremeno teži da nevolju dvoje ljubavnika učini univerzalnom, da im oprosti njihovo mesto u istoriji seksualne nelagode.

    "Prosto joj se prikvačio za usta, zavukao se do mesnatog dna njene usne duplje, a onda krenuo unutrašnjom stranom donjih zuba sve do onog mesta gde je pre tri godine nakrivo izrastao umnjak kasnije izvađen pod opštom anestezijom. I sama je često skretala jezikom ka toj rupi kad bi se zanela u misli. Po asocijaciji, više je to bila ideja nego lokacija, privatno, imaginarno mesto pre nego šupljina u njenim desnima, i činilo joj se neobično to što i neki drugi jezik može tamo da uđe... Hteo je da njen jezik uvuče u voljnu igru, da ga namami u nekakav gnusan nemi duet... Bilo joj je savršeno jasno da je ovo s jezicima, ova penetracija, samo prikaz u malom, ritualni tableau vivant, onoga što tek predstoji, nešto poput prologa iz starinske drame koji potanko objašnjava sve što će morati da se dogodi."


    Dobar deo Čezil Biča čini jedna jedina scena seksa, koja se odigrava, zbog kratkoće i pristupačnosti ovog romana, u nečemu nalik na “realno vreme”. Svoje prve bračne noći, Edvard i Florens povlače se u jedan hotelski apartman s pogledom na Čezil Bič. Edvard želi seks, Florens je sigurna da ga ne želi. Situacija je minijaturna i orgomna, kobna i patetična, nežna i neopoziva. Makjuan joj prilazi s bezgraničnim simpatijama, koje se prenose i na čitaoca, pa tako prikrivaju činjenicu da je ovaj navodni roman o manirima u suštini horor roman koliko i sve ostale njegove knjige, delo prožeto senzibilitetom Dejvida Kronenberga za ono što sam Makjuan naziva “tajnom ljubavnom vezom između groze i radosti”. Horor obitava u razdaljini između dve ličnosti, dve subjektivnosti: ljudskih bića koja svesrdno nastoje da postanu “kao jedno”, i u tome žalosno podbacuju. Horor je u razdaljini između sledećih rečenica, koje su na stranici nastanjene zastrašujuće blizu: Florens: "…kad je odlučila da se uda, tačno je na ovo pristala. Dala je pristanak da se ovo radi, i da se radi njoj." Edvard: "Po njenom prigušenom uzdahu, Edvard je odmah znao da je njegova sreća gotovo potpuna." Horor se dalje razlistava kroz (potpuno normalnu) fizičku katastrofu koja iz toga proističe: "Da nije možda povukla pogrešnu stvar? Ili možda prejako stisnula? ... počeo je da se prazni po njoj u slapovima, u živahnim mada sve tanjim štrcajima... Ni da mu je prsla vratna arterija, prizor ne bi mogao izgledati groznije." Od ovog trenutka, Makjuanu više nije potrebna avet ubistva da bi nas uverio kako životni hazard leži iza jednih zatvorenih vrata. Stid ubija svaku mogućnost.


    No, koliko je Čezil Bič horor roman, toliko je i suštinska komedija, sa prepoznatljivim montipajtonovskim prizvucima. Kelneri su upravo unosili tanjire s rostbifom, a gomila je na njegovom bila dvostruko viša nego na njenom. Doneli su i šeri-puding i kriške čedara i čokoladice s pepermintom, i sve to poređali na komodu. Nakon što su promrmljali nešto o zvoncetu za poslugu odmah pored kamina – neka samo pritisnu jako i ne puštaju – momci su se povukli, beskrajno pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Potom se čulo kako kolica cakću dok se udaljavaju hodnikom, i potom, nakon kratke tišine, neki usklik ili grleni uzdah koji je lako mogao dopreti i iz hotelskog bara u prizemlju. Da bi preživeo ludosti sopstvene žudnje, Edvard ne sme da primeti satiričnu sličnost Makjuanovog jezika (pritisneš jako i ne puštaš, povlačenje, beskrajno pažljivo, kolica se udaljavaju hodnikom) s jezikom pornografije, s parafrazama onoga što će se ubrzo dogoditi, ili neće, u hotelskom krevetu s baldahinom: Krevet je žalostivo škripao pri svakom njihovom pokretu, podsećajući na druge parove koji su tuda prošli, svi do jednog zacelo iskusniji od njih dvoje. Jedva je savladao smeh kad ih je zamislio, u svečanom redu koji vijuga hodnicima, niz stepenice sve do recepcije, unatrag kroz vreme. Moraće da zaboravi na njih; komedija je otrov za erotiku.

    U bolno preciznoj i mikroskopskoj strukturi Čezil Biča, Makjuan ide korak dalje u svom istraživanju sporosti u romanu (nagoveštenom u Crnim psima i Amsterdamu, i oličenom u 24-časovnoj vremenskoj šemi Subote). Ovo ukazuje na modernistički eksperiment – ne samo na Henrija Džejmsa i Virdžiniju Vulf, nego čak, u kombinaciji s Makjuanovim legendarnim “forenzičkim” arsenalom (ovde nas sačekuje najvažnija stidna dlačica u istoriji lepe književnosti), i na ledenog Alena Rob-Grijea. Ali Makjuanov ton je normativniji od tona njegovih prethodnika, pa bi možda valjalo da se zapitamo: Zašto nemamo osećaj da čitamo “poznog” modernistu? I kakav to osećaj imamo?

    Odgovor bi se mogao naći u činjenici da je modernizam delom bio podstaknut pojavom dvaju velikih rivala koji su ugrozili autoritet romana, psihoanalize i filma – prvi kroz istraživanje dubina, drugi kroz oslikavanje površina. Makjuana, koji dolazi kasnije, ne zanima takvo apsolutističko nadmetanje, a već je, uostalom, uzeo pod svoje (najsjajnije u Istrajnoj ljubavi) i najnovijeg pretendenta na tron romana: neurologiju. Štaviše, možda će u retrospektivi Makjuan postati esencijalni primer sve primetnije integracije naučnih pitanja u književnost, upravo zato što kod Makjuana (za razliku od, recimo, Ričarda Pauersa) takve stvari više i ne izgledaju neobično.

    Na sličan način, u Iskupljenju, Makjuan je pokazao sposobnost da piše u nekoj vrsti komprimovanog modernističkog stila, da bi potom, u metafiktivnoj završnici, taj stil tanano dogradio duhom saosećajne dijagnoze. Otprilike kao da je rekao: Želimo da osetimo kako svojim čitalačkim umovima poniremo u likove i njihovu svest s intenzitetom Džojsa ili Vulfove, to dvoje divova toka svesti, ali želimo, isto tako, da nam bude dostupan retrospektivni zagrljaj naših milostivijih i prizemnijih srca. Makjuanov postupak je sinteza, njegov zaštitni znak pomirenje dijametralno suprotnih prilaza – skalpelske opservacije i civilizovanog saosećanja – kroz ubedljivu i opuštenu celinu. Njegov stil, koji se odveć lako može učiniti samozadovoljnim, zapravo je rekuperativan. Njegova sigurnost u autoritet forme koju je izabrao je apsolutna, a otuda proističe i njegov blistavi lični autoritet. Da parafraziram Pola Nelsona, kao što to čini Grejl Markus u knjizi The Old Weird America: testovi su obavljeni, a ovo što imamo pred sobom su rezultati.

    "Pred samu zoru je ustao i otišao u salon i, stojeći iza svoje stolice, ostrugao skoreni umak s mesa i krompira na svom tanjiru i pojeo ih. Posle toga, smazao je i sve iz njenog tanjira – nije mario čiji je koji tanjir. Onda je pojeo sve čokoladice s pepermintom, pa onda i sir." U istinski dirljivom post festumu te porazne noći za dvoje mladenaca, naše simpatije niukoliko ne podriva ovaj kasni povratak na prigušenu komediju, pa i telesni horor (skoreni umak priziva one živahne mada sve tanje štrcaje). Kako je hičkokovska ova veza između hrane i seksa. I koji bi detalj rečitije govorio o opsesivno-kompulzivnim, cikličnim poniženjima u životu naših jadnih umova (večito zarobljenih u telima, dok nas smrt ne rastavi) nego to uzgredno zapažanje da smo smazali čokoladice pre sira?

    Jonathan Lethem: Edward’s End. New York Times Book Review, 3.6.2007.

    Džonatan Letem, američki pisac i esejista, autor je romana Motherless Brooklyn (Nagrada Kritičarskog kruga SAD 1999)

    Više detalja
    Šifra: 3825
    Ovaj naslov je trenutno RASPRODAT
    Ukucajte ovde vaš mail kako biste bili obavešteni kada knjiga bude ponovo u prodaji:

    dostavadostava i poŠtarina

    nacin placanjanaČin plaĆanja

    Opcije plaćanje za kupce iz Srbije:

    - pouzećem prilikom isporuke knjiga
    - internet karticama Visa,Maestro i Mastercard
    - preko IPS skeniraj - mBanking aplikacije
    - putem uplatnice na šalteru pošte ili banke

    Opcije plaćanje za kupce iz inostranstva:

    - pouzećem za kupce iz BIH i Crne Gore
    - putem PayPal sistema
    - internet karticama Visa, Maestro i MasterCard

    postavi pitanjepostavite pitanje

    Kupci koji su kupili ovu knjigu kupili su i:

    OPIS KNJIGE
    Čezil Bič je geografsko ime izuzetno duge i uzane šljunčane prevlake koja spaja ostrvo Portland s britanskom obalom Lamanša. Zbog jedinstvene gradacije i geološkog sastava oblutaka, nalazi se na listi svetske prirodne baštine.

    U starinskom hotelu na morskoj obali ovog lokaliteta Florens i Edvard, glavni junaci romana, provešće prvu bračnu noć. Oboje strepe od ljubavnog kontakta koji ih očekuje, stidljivi su, suviše ponosni da bi to priznali jedno drugome. Ovo je priča o prvoj bračnoj noći, crnohumorna, potresna priča o večitom sukobu ljubavi i straha, iskustva i nemoći...

    Već odavno je svaki njegov roman događaj. Čezil Bič je, međutim, više od događaja. Ovo je remek-delo. I sama ideja koja ga nadahnjuje, fascinantna i neočekivana, govori da imamo posla s majstorom.

    Karl Miler, Times Literary Supplement
    Virtuozna obrada kobnih nesporazuma i pogrešnih izbora… stavlja Makjuana rame uz rame s Tomasom Hardijem: tragedija, kao i kod Hardija, postaje gotovo komična u svojim krajnostima.

    Times, London
    Iz Makjuanovog legendarnog arsenala: najvažnija stidna dlačica u istoriji lepe književnosti.

    Džonatan Letem, New York Times
    Makjuan često podseća na najvećeg pisca o seksualnim temama: D.H. Lorensa… a ovom knjigom ga je čak i nadmašio. Ima li veće pohvale?



    Francisco Chronicle



    Prikaz romana Čezil Bič u Književnom dodatku Njujork Tajmsa

    EDVARDOV KRAJ

    "Bili su mladi, obrazovani, i oboje nevini te, njihove prve bračne noći, a živeli su u doba kad je razgovor o seksualnim teškoćama jednostavno bio nemoguć. Ali nikad on i nije lak. Čezil Bič, u Engleskoj, geografski je osoben po gradaciji šljunka na potezu dugom 30 kilometara: nebrojeni vetrovi i kiše razvrstali su oblutke po veličini i sastavu, načinivši tako od ove plaže svojevrsnu prostornu mapu vremena. Svako zrno šljunka ispoveda deo priče o svom odnosu prema celini. Ribari iz tog kraja hvale se kako i žmureći mogu da pogode s koje tačke na Čezil Biču potiče svaki pojedini kamičak."

    Sažetim definicijama “romana” (“ogledalo koje šeta drumom”, “narativ određene dužine s kojim nešto nije u redu”) mogla bi se pridodati i ova: roman je ogromna hrpa rečenica koje su, poput kamičaka, razvrstane duž plaže vremena. Čitalac može da raščlanjuje jedan po jedan romaneskni kamičak, ili da drobi čitave pregršti gazeći po njima u nestrpljenju da pređe na drugu stranu. Takvi izbori rađaju napetost: u nestrpljenju da saznam “šta će se dogoditi”, da li ću li možda prevideti nešto što se zbiva na nivou rečenice? Neki ovo doživljavaju kao slatku agoniju, drugi su nepoverljivi. Naš apetit za Makjuanovu vrstu majstorstva upravno je srazmeran našem uživanju u paralaktičkom dejstvu književnosti na naše čitalačke umove: njegovi narativi nas grozničavo vuku napred, očajnički želimo da otkrijemo (imaginarne) tajne, dok nas njegove rečenice ukopavaju u mestu kako bismo okusili atmosferu (imaginarne) svesti drugog ljudskog bića. Makjuanove knjige imaju atmosferu trilera čak i onda kad naziremo, kao u Čezil Biču, da je pisac sistematski zamenio životne hazarde – smrt i prateće užase – rizicima stida, kajanja i žaljenja.

    … mladi, obrazovani… nevini… prva bračna noć… seksualne teškoće. Prvi kamičak na Makjuanovoj novoj plaži ističe njegovu radikalnu efikasnost i ujedno zabacuje udicu. Ako Makjuanova uvodna poglavlja u principu treba poslati, poput bejzbol palica Alberta Puholsa, pravo u Dvoranu slavnih, onda bismo se mogli složiti da je u ovom slučaju njegova prva rečenica sama po sebi prvo poglavlje, a povrh toga i savršen reklamni tekst za svoju matičnu knjigu. (Evo mog upozorenja svima koji se plaše da im ne pokvarim uživanje u priči: za mene je Čezil Bič isuviše sveden i pročišćen da bih ovde mogao da razmotrim više od dve-tri rečenice a da usput ne odam i neku tajnu. Ako vas primami već pomenuta udica, pročitajte ovu knjigu – biće to skoro jednako brzo kao i čitanje mog prikaza, i kudikamo zabavnije). Onda dolazi naknadna misao: Ali nikad on i nije lak. Sa zapanjujućom lakoćom, tih šest reči produbljuju i komplikuju celu knjigu. Ko to govori, i s kojeg istorijskog stanovišta? Ova rečenica neopozivo smešta činjenice koje joj prethode – kao i one koje tek slede – u okeansku retrospekciju iz ugla jednog kontemplativnog uma, dok istovremeno teži da nevolju dvoje ljubavnika učini univerzalnom, da im oprosti njihovo mesto u istoriji seksualne nelagode.

    "Prosto joj se prikvačio za usta, zavukao se do mesnatog dna njene usne duplje, a onda krenuo unutrašnjom stranom donjih zuba sve do onog mesta gde je pre tri godine nakrivo izrastao umnjak kasnije izvađen pod opštom anestezijom. I sama je često skretala jezikom ka toj rupi kad bi se zanela u misli. Po asocijaciji, više je to bila ideja nego lokacija, privatno, imaginarno mesto pre nego šupljina u njenim desnima, i činilo joj se neobično to što i neki drugi jezik može tamo da uđe... Hteo je da njen jezik uvuče u voljnu igru, da ga namami u nekakav gnusan nemi duet... Bilo joj je savršeno jasno da je ovo s jezicima, ova penetracija, samo prikaz u malom, ritualni tableau vivant, onoga što tek predstoji, nešto poput prologa iz starinske drame koji potanko objašnjava sve što će morati da se dogodi."


    Dobar deo Čezil Biča čini jedna jedina scena seksa, koja se odigrava, zbog kratkoće i pristupačnosti ovog romana, u nečemu nalik na “realno vreme”. Svoje prve bračne noći, Edvard i Florens povlače se u jedan hotelski apartman s pogledom na Čezil Bič. Edvard želi seks, Florens je sigurna da ga ne želi. Situacija je minijaturna i orgomna, kobna i patetična, nežna i neopoziva. Makjuan joj prilazi s bezgraničnim simpatijama, koje se prenose i na čitaoca, pa tako prikrivaju činjenicu da je ovaj navodni roman o manirima u suštini horor roman koliko i sve ostale njegove knjige, delo prožeto senzibilitetom Dejvida Kronenberga za ono što sam Makjuan naziva “tajnom ljubavnom vezom između groze i radosti”. Horor obitava u razdaljini između dve ličnosti, dve subjektivnosti: ljudskih bića koja svesrdno nastoje da postanu “kao jedno”, i u tome žalosno podbacuju. Horor je u razdaljini između sledećih rečenica, koje su na stranici nastanjene zastrašujuće blizu: Florens: "…kad je odlučila da se uda, tačno je na ovo pristala. Dala je pristanak da se ovo radi, i da se radi njoj." Edvard: "Po njenom prigušenom uzdahu, Edvard je odmah znao da je njegova sreća gotovo potpuna." Horor se dalje razlistava kroz (potpuno normalnu) fizičku katastrofu koja iz toga proističe: "Da nije možda povukla pogrešnu stvar? Ili možda prejako stisnula? ... počeo je da se prazni po njoj u slapovima, u živahnim mada sve tanjim štrcajima... Ni da mu je prsla vratna arterija, prizor ne bi mogao izgledati groznije." Od ovog trenutka, Makjuanu više nije potrebna avet ubistva da bi nas uverio kako životni hazard leži iza jednih zatvorenih vrata. Stid ubija svaku mogućnost.


    No, koliko je Čezil Bič horor roman, toliko je i suštinska komedija, sa prepoznatljivim montipajtonovskim prizvucima. Kelneri su upravo unosili tanjire s rostbifom, a gomila je na njegovom bila dvostruko viša nego na njenom. Doneli su i šeri-puding i kriške čedara i čokoladice s pepermintom, i sve to poređali na komodu. Nakon što su promrmljali nešto o zvoncetu za poslugu odmah pored kamina – neka samo pritisnu jako i ne puštaju – momci su se povukli, beskrajno pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Potom se čulo kako kolica cakću dok se udaljavaju hodnikom, i potom, nakon kratke tišine, neki usklik ili grleni uzdah koji je lako mogao dopreti i iz hotelskog bara u prizemlju. Da bi preživeo ludosti sopstvene žudnje, Edvard ne sme da primeti satiričnu sličnost Makjuanovog jezika (pritisneš jako i ne puštaš, povlačenje, beskrajno pažljivo, kolica se udaljavaju hodnikom) s jezikom pornografije, s parafrazama onoga što će se ubrzo dogoditi, ili neće, u hotelskom krevetu s baldahinom: Krevet je žalostivo škripao pri svakom njihovom pokretu, podsećajući na druge parove koji su tuda prošli, svi do jednog zacelo iskusniji od njih dvoje. Jedva je savladao smeh kad ih je zamislio, u svečanom redu koji vijuga hodnicima, niz stepenice sve do recepcije, unatrag kroz vreme. Moraće da zaboravi na njih; komedija je otrov za erotiku.

    U bolno preciznoj i mikroskopskoj strukturi Čezil Biča, Makjuan ide korak dalje u svom istraživanju sporosti u romanu (nagoveštenom u Crnim psima i Amsterdamu, i oličenom u 24-časovnoj vremenskoj šemi Subote). Ovo ukazuje na modernistički eksperiment – ne samo na Henrija Džejmsa i Virdžiniju Vulf, nego čak, u kombinaciji s Makjuanovim legendarnim “forenzičkim” arsenalom (ovde nas sačekuje najvažnija stidna dlačica u istoriji lepe književnosti), i na ledenog Alena Rob-Grijea. Ali Makjuanov ton je normativniji od tona njegovih prethodnika, pa bi možda valjalo da se zapitamo: Zašto nemamo osećaj da čitamo “poznog” modernistu? I kakav to osećaj imamo?

    Odgovor bi se mogao naći u činjenici da je modernizam delom bio podstaknut pojavom dvaju velikih rivala koji su ugrozili autoritet romana, psihoanalize i filma – prvi kroz istraživanje dubina, drugi kroz oslikavanje površina. Makjuana, koji dolazi kasnije, ne zanima takvo apsolutističko nadmetanje, a već je, uostalom, uzeo pod svoje (najsjajnije u Istrajnoj ljubavi) i najnovijeg pretendenta na tron romana: neurologiju. Štaviše, možda će u retrospektivi Makjuan postati esencijalni primer sve primetnije integracije naučnih pitanja u književnost, upravo zato što kod Makjuana (za razliku od, recimo, Ričarda Pauersa) takve stvari više i ne izgledaju neobično.

    Na sličan način, u Iskupljenju, Makjuan je pokazao sposobnost da piše u nekoj vrsti komprimovanog modernističkog stila, da bi potom, u metafiktivnoj završnici, taj stil tanano dogradio duhom saosećajne dijagnoze. Otprilike kao da je rekao: Želimo da osetimo kako svojim čitalačkim umovima poniremo u likove i njihovu svest s intenzitetom Džojsa ili Vulfove, to dvoje divova toka svesti, ali želimo, isto tako, da nam bude dostupan retrospektivni zagrljaj naših milostivijih i prizemnijih srca. Makjuanov postupak je sinteza, njegov zaštitni znak pomirenje dijametralno suprotnih prilaza – skalpelske opservacije i civilizovanog saosećanja – kroz ubedljivu i opuštenu celinu. Njegov stil, koji se odveć lako može učiniti samozadovoljnim, zapravo je rekuperativan. Njegova sigurnost u autoritet forme koju je izabrao je apsolutna, a otuda proističe i njegov blistavi lični autoritet. Da parafraziram Pola Nelsona, kao što to čini Grejl Markus u knjizi The Old Weird America: testovi su obavljeni, a ovo što imamo pred sobom su rezultati.

    "Pred samu zoru je ustao i otišao u salon i, stojeći iza svoje stolice, ostrugao skoreni umak s mesa i krompira na svom tanjiru i pojeo ih. Posle toga, smazao je i sve iz njenog tanjira – nije mario čiji je koji tanjir. Onda je pojeo sve čokoladice s pepermintom, pa onda i sir." U istinski dirljivom post festumu te porazne noći za dvoje mladenaca, naše simpatije niukoliko ne podriva ovaj kasni povratak na prigušenu komediju, pa i telesni horor (skoreni umak priziva one živahne mada sve tanje štrcaje). Kako je hičkokovska ova veza između hrane i seksa. I koji bi detalj rečitije govorio o opsesivno-kompulzivnim, cikličnim poniženjima u životu naših jadnih umova (večito zarobljenih u telima, dok nas smrt ne rastavi) nego to uzgredno zapažanje da smo smazali čokoladice pre sira?

    Jonathan Lethem: Edward’s End. New York Times Book Review, 3.6.2007.

    Džonatan Letem, američki pisac i esejista, autor je romana Motherless Brooklyn (Nagrada Kritičarskog kruga SAD 1999)

    Br.strana: 124

    Povez: Broš povez 14x21cm

    God.izdanja: 2008..

    Izdavač: Paideia

    Komentari čitalaca

  • Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
    vaučer za kupovinu od 2000 dinara!

    Knjige istog pisca

    Lekcije

    Cena: 1.599 rsd

    Mašine kao ja

    Cena: 1.199 rsd

    Sanjar

    Cena: 699 rsd

    Nedužan

    Cena: 999 rsd

    KorisnaKnjiga.com koristi cookije kako bi prilagodila sajt korisniku i analizirala prikazani sadžaj.
    Podaci o identitetu korisnika se ne prikupljaju, već samo informacije o posećenosti koje dalje naši partneri obrađuju. Više informacija.