Ako ti jave da sam pao

Za razliku od mnogih akademskih i manje akademskih knjizevnika, pisaca i nepisaca, Darija je prvo priznala raja. pa tek onda kritika. I oni lucidniji kriticari su ga hvalili kroz zube, osramoceni jednostavnoscu teksta i sizea, spoznajom da im nista nije ostavljeno da otkriju. Dzamonja je do srzi jasan i go, brz i ostar, rad da vas prevede iz suza u smijeh prije nego sto se snadjete. Priroda ga je stvorila da pise, kao sto je neke stvorila da lazu ili brzo trce. Sumnjam da je mogao biti ista drugo osim pisac. (Goran Samardzic u predgovoru knjige Ptica na zici)

Ulica koja mi ne da mira je ona sto, se pruza od Doma pisaca pa do zgrade gdje je nekad zivio pisac Dario Dzamonja. Zasto bas ulica koja nosi ime pjesnika sto, se izucava na fakultetu, a ne neka druga, i zasto, bas Dzamonja, nemam volje da objasnjavam. Mozda, zato sto je toliko vec s druge strane zemaljske kugle da je i najupornijima prestao nedostajati.

Dzamonju sam vise gledao sa casom u ruci nego bez. Casa je bila njegov sastavni dio, a ono u casi sudjena slabost koje se nije stidio. Pio je sve dok alkohol ne bi poceo da ga davi trazeci izlaz a to nije bilo lako ni za gledanje. U tome je bilo vise tragedije nego naturalizma. I kad bi pao, Dzamonja je to radio sa stilom i rijetko bez posljedica, uvecavajuci breme prestiznog pijanca. Staklo naocala znalo mu se zabosti pored oka, krv poteci, ruka puci i to cujno, pa su neki sa strahom odskakali zamisljajuci da se to moglo desiti i njima. Sve se kod Dzamonje moglo slomiti i razbiti osim case iz koje je pio. Casa je uz pomoc carolije ostajala cijela i na sigurnom dok je Daco drzi. Toliko bi se napio da nije imao drugog izlaza osim da umre ili ode kuci. Nagovarao sam ga na ovo drugo. Alkohol je za njega bio neka vrsta odgodjenog samoubistva ali i nacin da pusti duha iz boce.
Bilo mu je ispod casti da se umiljava zivotu.

( ... ) Od svih nesreca Darija Dzamonju je u ratu snasla ona najbanalnija, ni po cemu dostojna tragedije koju je obozavao: udario ga je auto jer je setao sredinom ulice kao da je samo njegova. To je shvatio kao los znak i otisao u Arizonu. Tako je Arizona dobila pisca vise; jednu dragocjenost koja ce na drugom kraju svijeta ponavljati iste greske, ali s manje zara.

Medju bezbroj nepravdi koje prate Sarajevo i Kranjcevicevu ulicu uvukla se jos jedna: Dario je nestao a nije ostavio nikoga ko bi bar malo licio na njega, osim svoje knjige.

U propasti postoji nesto lijepo, pogotovo kad se dosljedno i posteno izvodi. Dzamonja je svoju vec bio odabrao. Sprovodio ju je s puno sarma tako da ponekad nije izgledao strasno. Mnogi su se navikli da ga posmatraju dok propada, smatrajuci da je to dug koji Daco placa zato sto pise dobre price.

Volim da mislim da je Daco otisao daleko, kako bi izbjegao los kraj, a i publiku koja trazi uvijek vise. On je svasta radio umjesto nas, pokazujuei kuda to vodi. Biti go i nezasticen kao larva iz koje treba da se rodi leptir, u Americi ne znaci nista, ili znaci - ali samo za onoga ko je takav.
Takav kao Dzamonja.

P. S. Sada ono sto pamtim od Dace nije vise na zemlji, vec u njoj. Posljednjih godina Ono sto je najbolje u nasem gradu sabira se na ateistickom groblju. Ateizam je postao oaza u kojoj se krisom biva i vjeruje u nesto svoje, licno. Darija smo sahranili s naocalama i masinom za pisanje. Nad svjezom humkom govorio je Abdulah Sidran; vise uzdisao nego govorio. Ne znam sto bas danas, poslije toliko godina, zamisljam Dacine naocale, previjene flasterorn. Valjda zato sto je i na njih bilo preslo nesto, od to velike - male duse. (2007. Goran Samardzic)

Dario Dzamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato sto je volio da ga tako zovu, niti zato sto je samog sebe najozbiljnije shvacao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost vec ukoricio i sada samo treba da zivi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l shvacate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odzivio, a takvi nikada ne napisu svoju najznacajniju knjigu. Niti ih to interesuje. (Emir Imamovic)

Dario Džamonja (18. januara 1955-15. oktobra 2001) jedan je od velikih i autenticnih bosanskohercegovackih pripovjedaca. Ambijent Sarajeva našeg doba, njegove kafane, ulice, urbani kultovi, cak neka vrsta mitologije, predstavljaju potku na kojoj Džamonja dosljedno razvija svojevrsnu autobiografsku pricu koja se parabolicki pretvara u biografiju grada, da bi se na nivou cjeline pripovjedackog opusa ispostavilo da to on ispisuje i osobenu vrstu porodicne hronike. Ta osobina njegovih prica da se medusobno nastavljaju jedna u drugoj i grade prozni mozaik posvjedocuje, zapravo, cinjenicu da one sržno nastaju iz pišcevog životnog iskustva. Otud bi se i moglo reci da Džamonjin pripovjedacki opus predstavlja prozni dnevnik života kao nacina pustošenja, dnevnik unaprijed izgubljene igre u kojoj je na kocku stavljeno sve što covjek jeste i ima, sve za šta je sposoban, iako od samog pocetka prozrijeva i zna da ce po neumitnoj logici usuda u toj igri biti gubitnik bez ostatka. (Enver Kazaz)