Pretplati se
Affiliate partnerstvo
Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908-1918
Iz recenzije:
’’Studija Milana Ž. Živanovića, koja se sada ponavlja, utemeljena u građi Arhiva – zapisnicima Vijeća i Upraviteljstva općine, kao i Carsko-kraljevskog namjestništva u Zadru – predstavlja kapitalni doprinos novijoj istoriji Dubrovnika. Ona vodi čitaoca u politički ambijent grada u kojemu su se dobrano osjećali uticaji krupnih javnih ispoljavanja sveg dalmatinskog hrvatstva i srpstva (Riječka rezolucija Hrvata, 3. oktobra 1905, i Zadarske rezolucije Srba, 17. oktobra iste godine). I tada je bilo prihvaćeno prisajedinjenje dalmatinskih Hrvata sa prekovelebitskim, uz uslov ravnopravnog položaja Srba sa Hrvatima. Sljedećeg mjeseca Čingrija je u Dalmatinskom saboru čitao sporazum dvaju naroda. No, odmah su se javili protivnici ovog sabranja iz redova pravaša. U Vijeću se raspravljalo o isticanju hrvatske i srpske zastave. Ipak, u Dubrovniku su se sve do 1914. godine na opštinskoj zgradi vijorile obje trobojnice. Ovo je knjiga koja ne donosi samo čvrsto strukturiran istoriografski tekst već slika i epizode iz života grada, posjete stranih vladara, govore najistaknutijih javnih i političkih gradskih djelatnika koji se sjećaju tragičnih datuma iz njegove prošlosti, upozoravajući na perspektive, političke napetosti 1907. godine povodom napada hrvatske stranke na nosioce i stvaraoce Rezolucije iz Rijeke. Iz ovog djela može se vidjeti kako se do 1914. godine organizovala dubrovačka omladina i kako su se gasila srpska sokolska društva, sve do zabrane upotrebe ćirilice i naziva „pravoslavni“, 1916. godine. Uslijedila su i hapšenja Srba. Sve aktivnosti na temeljnom preobražaju Dubrovnika odvijale su se pod okriljem svjetskog ratnog požara, kao i kasnije, ali tom drugom pogromu već tada je utiran put. To je doba kada frankovci i klerikalci u gradu ruše, uključujući i opštinsku ugradu. No, autor nudi i sliku ukupnog političkog konteksta, opisom političkih previranja na balkanskom tlu do kraja Prvog svjetskog rata. Klerikalna oštrica koja se na izmaku XIX vijeka u Dalmaciji pojavila tek djelovanjem u sklopu političkih foruma, u XX vijek zagazila je otvorenim mjerama represije, koristeći se svjetskim ratom. Ipak, to sve u nastojanju kulturološkog obraćanja i importa jednog narodnog imena, sa kojim se u velebnom Arhivu Dubrovnika ne srećemo. Toj novoj oznaci trebalo je stvoriti mjesto. Politička raspravljanja nacionalnog pitanja u Dalmaciji, svojstvena XIX vijeku, odgovor gotovo cjeline politički senzibilisanog slovinstva Dalmacije i Boke sa dominantnim učešćem u saborima u osvit razlomnog XX vijeka, vodila su mjerama otvorene represije, sračunate da poruče: Dalmacija i Dubrovnik nisu mjesto bezbjedno Srbima. Dubrovnik jeste postao metom najviše važnosti, zbog njegove cjelokupne društvene elite koja je sebe označila srpskim imenom.’’
Goran Ž. Komar
Kupci koji su kupili ovu knjigu kupili su i:
’’Studija Milana Ž. Živanovića, koja se sada ponavlja, utemeljena u građi Arhiva – zapisnicima Vijeća i Upraviteljstva općine, kao i Carsko-kraljevskog namjestništva u Zadru – predstavlja kapitalni doprinos novijoj istoriji Dubrovnika. Ona vodi čitaoca u politički ambijent grada u kojemu su se dobrano osjećali uticaji krupnih javnih ispoljavanja sveg dalmatinskog hrvatstva i srpstva (Riječka rezolucija Hrvata, 3. oktobra 1905, i Zadarske rezolucije Srba, 17. oktobra iste godine). I tada je bilo prihvaćeno prisajedinjenje dalmatinskih Hrvata sa prekovelebitskim, uz uslov ravnopravnog položaja Srba sa Hrvatima. Sljedećeg mjeseca Čingrija je u Dalmatinskom saboru čitao sporazum dvaju naroda. No, odmah su se javili protivnici ovog sabranja iz redova pravaša. U Vijeću se raspravljalo o isticanju hrvatske i srpske zastave. Ipak, u Dubrovniku su se sve do 1914. godine na opštinskoj zgradi vijorile obje trobojnice. Ovo je knjiga koja ne donosi samo čvrsto strukturiran istoriografski tekst već slika i epizode iz života grada, posjete stranih vladara, govore najistaknutijih javnih i političkih gradskih djelatnika koji se sjećaju tragičnih datuma iz njegove prošlosti, upozoravajući na perspektive, političke napetosti 1907. godine povodom napada hrvatske stranke na nosioce i stvaraoce Rezolucije iz Rijeke. Iz ovog djela može se vidjeti kako se do 1914. godine organizovala dubrovačka omladina i kako su se gasila srpska sokolska društva, sve do zabrane upotrebe ćirilice i naziva „pravoslavni“, 1916. godine. Uslijedila su i hapšenja Srba. Sve aktivnosti na temeljnom preobražaju Dubrovnika odvijale su se pod okriljem svjetskog ratnog požara, kao i kasnije, ali tom drugom pogromu već tada je utiran put. To je doba kada frankovci i klerikalci u gradu ruše, uključujući i opštinsku ugradu. No, autor nudi i sliku ukupnog političkog konteksta, opisom političkih previranja na balkanskom tlu do kraja Prvog svjetskog rata. Klerikalna oštrica koja se na izmaku XIX vijeka u Dalmaciji pojavila tek djelovanjem u sklopu političkih foruma, u XX vijek zagazila je otvorenim mjerama represije, koristeći se svjetskim ratom. Ipak, to sve u nastojanju kulturološkog obraćanja i importa jednog narodnog imena, sa kojim se u velebnom Arhivu Dubrovnika ne srećemo. Toj novoj oznaci trebalo je stvoriti mjesto. Politička raspravljanja nacionalnog pitanja u Dalmaciji, svojstvena XIX vijeku, odgovor gotovo cjeline politički senzibilisanog slovinstva Dalmacije i Boke sa dominantnim učešćem u saborima u osvit razlomnog XX vijeka, vodila su mjerama otvorene represije, sračunate da poruče: Dalmacija i Dubrovnik nisu mjesto bezbjedno Srbima. Dubrovnik jeste postao metom najviše važnosti, zbog njegove cjelokupne društvene elite koja je sebe označila srpskim imenom.’’
Goran Ž. Komar
Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
vaučer za kupovinu od 2000 dinara!
