Igra

Zbirka poezije.

Iz recenzije :

’’Poezija predstavlja tačku susreta između riječi i osećaja, gdje osećanja vibriraju kroz spektar riječi ne bi li se približila sagovorniku u istovjetnom ritmu . Po definiciji poezija, poetski izraz, je upravo osmišljavanje i ostvarivanje smisla kroz izgovorenu riječ. Upravo takva Igra je i pred nama.

Ciklus O ljubavi pjeva o potpunoj predaji, predajii identičnoj onoj u Danteovom paklu, pjeva o ljubavi koja stvara „ jednakosti, ali je ne traži. Pjeva o odricanju, odrastanju žene, njenoj predaji čuvstvima, o odajama ljubavi...U momentima kao da je dovodi u sumnju, a onda joj daje neslućenu snagu...u isto vrijeme čineći je stvarnom, zemljanom, uvodeći realne slike, ali ne dozvoljavajući tim relanim slikama da preuzmu prevlast tom osjećaju predanosti, pripadanja, snivanja u osmijehu, snivanju u uglovima očiju ili iskri zjenice. Žena, ljubav nastaje iz intenzivnog ekstazičnog samootkrivanja. Žena u pjesmama Larise Softić-Gasal sluša svoje tijelo, osjeća ga, razmišlja o njemu kao vrsti očišćenja koje izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje omogućava „Boga da nasmiješi“, da skine masku, ogoli istinu, svaku onu istinu koju će pojedinac naći u ovoj poeziji.

UTRNULA PODSVIJEST ciklus koji čitatetlju daje priliku da vidi prodornu i najkraću, u isto vrijeme najtačniju definiciju života, definiciju čovjeka, koji paraliziran u svom strahu od straha, ljudi, vlastite nedorečenosti, „komercijalizacije osjećaja“, srllja u vlastitu propast, dopuđtajući da „đavoli kolo vode“. Lirski subjekt se bavi binarizmom čovjeka i imaginarnog svijeta u njemu i izvan njega, iz kojeg čovjek izlazi kao biće otopljeno žestinom života koje je promijenilo percepciju slobode i tapka u mraku i uzaludnoj molitvi što ovoj poeziji daje epitet socijalno-angažovane .
Očito i precizno: ovo je oštra i jasna opomena čovjeku, njegovoj prolaznosti uzaludnosti trošenja u mržnji, uništenju i samouništenju, opomena koja budi u nama selimovićevsku „čovjek je uvijek na gubitku“. Autorica kritikuje čovjeka, njegovo licemjerstvo, nedostatak stava i prihvatanje svega koji donosi gubitak s tolikom težinom okarakterisan, težinom u sintagmi „dječijih onebojenih očiju“.
Ima li veće osude čovjeku?!

Sve pjesme, u nekoj vizualirizanoj komparaciji bi čitatelj mogao doživjeti kao Pikasa u kojem su vedre boje , vedre slike uvijek okružene slikama koje opominju, čak slikama užasa i opomene. Lirski subjekt se ne dodvorava, ne nudi sladunjavi optimizam i prividnu ljepotu..balansira između smrtnosti i vječnog, suprotstavlja cvijet truhloj sjemenki, sebičnost potpunom davanju-predaji...Autorica opominje na nedostatak , gubitak emocija, na trgovanje njima u ovome svijetu automatizacije i komercijalizacije.

Poezija Larise Sotić- Gasal je poezija u kojoj asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost izaziva divljenje, čuđenje, izaziva promišljanje. I žena, i ljubav, i Bog, i čovjek sve je u zbirci Igra polimorfno. Igra je izvor, a ne česma, ne za svakoga, to je poezija lišena konkretnosti, ona koja razbuktava maštu i životu daje život, pravo lice, pravu sliku, i krvavu, i strašnu, ali i pitomu, prolaznu a vječnu.
S druge strane priče odabrane za prvijenac autorice su po tematici samo naizgled različite, u suštini predstavljaju priče o onima koji su osjetili tegobu tmine, tmine proizvedene neostvarenošću, tegobu izdaje i sumnje. To su priče koje čovjeka dosljednošću razlikuje od cinika, od šejtana, od smoga sebe, onog bez karaktera, hrabrosti i ustrajnosti. Isto je i sa fra Antom i sa Glavnim Junakom. Ovim pričama se autorica bez ustezanja, dosljedno i direktno narugala bosanskohercegovačkom intelektualcu, toj „obrazovanoj ovčici“ koja poput pravog poslušnika „obrazovano gladuje i ne očekuje previše, i biva fina“. Onom intelektualcu koji je samo vođen, čak i kad se javi u ulozi predvodnika on je marioneta bez stava i hrabrosti. Možda je te hrabrosti nešto iše u fra Anti ili Njoj, „očerupanoj u kokošinjcu zvanoj život“ koji donose odluke koliko god one pogubne bile. Priče su ustvari crtice otverenog bezdana ljudskog kukavičluka, sjećanja i nedoumica.

Gledano u cijelosti mjesto im je u Igri, ovako zajedno, sa toliko različitosti ali i zajedničke idejnosti i motivacije.

Zbirku Igra, Larise Softić-Gasal preporučujem od srca, to je zbirka kojoj ćete se vraćati, proživljavati i uvijek, pri svakom novom čitanju, osjetiti neki novi poriv, emociju ili prepoznati novu asocijaciju izazvanu mozaično uklopljenim fragmentima simbola i polimorfnih metafora.’’

mr. Amela Isanović-Džinić