Kristalno zvono

Iz recenzije :

’’Od začeća smo definirani i ograničeni prostorom. Najprije smo stiješnjeni majčinom utrobom koja nas naposljetku okrutno i bolno izbacuje van i to ne u činu oslobođenja nego da nam pokaže da smo doživotno osuđeni na ljušturu vlastitog tijela. I tu nije kraj. Na to se tijelo nadovezuju obiteljski dom, ulica, grad itd. Istina, iz njih možemo pobjeći, ali samo prividno jer sa sobom nosimo neopipljivu prtljagu koja nas progoni poput pravog prokletstva. “Kristalno zvono" Mirka Božića počiva upravo na tom prokletstvu.

Narativni junak ovog netipičnog romana upušta se u proces samoispitivanja. Kroz razotkrivanje i slaganje mozaika emotivnosti on traga za osobnom potpunošću. Takva potraga uvijek započinje na izvoru. U ovom slučaju to je konkretna adresa: Onešćukova 33, Mostar. Nije to tek puka adresa stanovanja tipične obitelji iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, koju čine zaposleni roditelji i dvoje djece. Danas je to mjesto promijenilo izgled, tamo je neka nova kuća, neki drugi ljudi, ali taj izgubljeni svijet nije prestao postojati sve dok postoji sjećanje na njega. Štoviše, čini se da su ti prošli životi u glavama živih sudionika stavljeni na beskonačni "repeat". Iz tog su vremena osim fragmentarnih sjećanja ostale sačuvane krhotine u vidu drvenoga kredenca, porculanskih šalica, jedne fotelje i male crne knjižice.

Upravo će ta knjižica majčinih recepata poslužiti pripovjedaču kao okidač za rekonstrukciju identiteta majke, koja je zbog teške bolesti u njegovu životu prisutna tek djelomično, kao crno-bijela fotografija, duh. Kroz avanturu pretapanja prostora, vremena, osoba, pamćenja i zaborava on će načiniti intimnu autobiografiju. Naime, uz svaki zapisani recept vežu se sjećanja i netipične asocijacije (ovdje bih se trebala pozvati na Proustov model, ali mi djeluje potrošeno, pa neću).

“Kristalno zvono" istodobno je i roman i knjiga tipičnih hercegovačkih delicija. Ono je balada i oda. U smislu mog prvog podrazumijeva se svojevrsni žal za prošlim i nepovratnim, a u smislu ovog drugog potreba za konzerviranjem sjećanja i odavanje počasti ženi koja je ovime dobila još jedan spomenik. Medu receptima iz crne knjižice mnogo je više kolača nego slanih jela. Deserti se obično serviraju na kraju objeda i obično u društvu. Oni su vrhunac događaja, ali i znak da se tom istom događaju približio kraj. Mirko Božić ih je iskoristio upravo simbolički. Nevjerojatan je broj poveznica koje podastire pred čitatelja u kontekstu boje, mirisa. vizualnog doživljaja, ali istodobno se pita jesmo li i mi doživjeli sudbinu kolača. Onako nevine i lijepe su nas izrezali na komade. I ljude i gradove. (Mostar i u doslovnom smislu). Sve ovo čitamo bez patetike, bez moraliziranja.

Autor “Kristalno zvono" piše u pravom trenutku, oslobodio se lepršavosti dvadesetih i približio zrelosti, koja se, žudeći za spoznajom, neminovno okreće prošlom. Iako “Kristalnim zvonom " iščitavate tuđi život na neki način ćete prepoznati i ulomke vlastitog. Možete ga čitati i kao intimnu biografiju grada i njenih stanovnika kojima je Božić u suradnji s mostarskim fotografom Ivanom Kelavom posvetio monografiju “Mostar iza kulisa" predstavivši nam grad i njegove stanovnike izvan onoga što prikazuju turistički vodiči i reklame.

“Kristalno zvono" kroz fragmentarno pripovijedanje brine o poetici prostora. Pred našim se očima slažu vizualno dojmljive slike pojedinih dijelova grada koji su pripovjedaču važni govoreći o kulturološkom identitetu i prepoznatljivosti ljepote svakodnevice.

“Kristalno zvono" dokument je vremena, hommage majci i rodnom gradu. ali i cijeloj jednoj epohi koja je završila u krvi i koja nas još pritišće istom težinom. ima neke neodoljive romantike u ovoj knjizi, koja se čita polako. kao što se polagano jede ukusan obrok poentiran dobrim desertom. U slučaju da vam se roman ne svidi, iskoristite recepte i napravite kolače.’’

Magdalena Blažević