La Sans Pareille: Ljubavni roman sa dodacima
Iz recenzije:
’’ROMAN O METAMORFOZAMA
Tragom upozorenja da je “svet zlo i opasno mesto“ i da nas „jedino prerušavanje može spasti od zlih grabljivica koje nas vrebaju“, Milisav Savić nas vodi kroz dubinske rukavce neobične ljubavne priče koja se dešava tokom jednog mističnog prolećnog putovanja Toskanom, a ustvari u pozadini jugoslovenskih ratova devedesetih. Znajući da „jedino izmišljeni svet poseduje neki smisao“, Savić nam polagano rasvetljava tajanstvena mesta svoje junakinje, neuporedive i šašave, i junaka, višestruko prerušenog, poput samog pisca. Njegov junak, mladi slikar Hasan, izbeglica iz Beograda, koji poput Kazanove “u svakoj ženi vidi jednu, a u jednoj sve“, u Firenci početkom devedesetih doživljava sudbinsku ljubav, a već krajem devedesetih, prinudno mobilisan, nestaje tokom rata na Kosovu, pod budnim okom trgovaca organima. Poput nekog današnjeg srpskog ’’Dekamerona’’, viđenog kroz priče, snove, pisma, eseje, komentare, fusnote i druge beleške uokvirene brojem deset, Savićev roman je ispisan u različitim pripovedačkim registrima, kao slagalica fikcije i fakata, literarnog doživljaja i istorijskog mapiranja privida sveta, kao dubinska priča o našem, upravo minulom, vremenu. Misteriji ljubavi i misteriji putovanja, propuštenoj kroz prizmu umetnosti renesansnog čoveka suprotstavljen je kontekst naše surove istorije u kojoj se dešavaju bespotrebni ratovi i nužna izbeglištva. Na sličan način na koji je Savićev roman ’’Hleb i strah’’, ispisan pre četvrt veka, bio literarni epitaf za komunističku Jugoslaviju, tako i ovaj roman, sasvim kapilarno, individualno i kolektivno, zaklapa sliku ratnih devedesetih.’’
Nenad Šaponja
Kupci koji su kupili ovu knjigu kupili su i:
’’ROMAN O METAMORFOZAMA
Tragom upozorenja da je “svet zlo i opasno mesto“ i da nas „jedino prerušavanje može spasti od zlih grabljivica koje nas vrebaju“, Milisav Savić nas vodi kroz dubinske rukavce neobične ljubavne priče koja se dešava tokom jednog mističnog prolećnog putovanja Toskanom, a ustvari u pozadini jugoslovenskih ratova devedesetih. Znajući da „jedino izmišljeni svet poseduje neki smisao“, Savić nam polagano rasvetljava tajanstvena mesta svoje junakinje, neuporedive i šašave, i junaka, višestruko prerušenog, poput samog pisca. Njegov junak, mladi slikar Hasan, izbeglica iz Beograda, koji poput Kazanove “u svakoj ženi vidi jednu, a u jednoj sve“, u Firenci početkom devedesetih doživljava sudbinsku ljubav, a već krajem devedesetih, prinudno mobilisan, nestaje tokom rata na Kosovu, pod budnim okom trgovaca organima. Poput nekog današnjeg srpskog ’’Dekamerona’’, viđenog kroz priče, snove, pisma, eseje, komentare, fusnote i druge beleške uokvirene brojem deset, Savićev roman je ispisan u različitim pripovedačkim registrima, kao slagalica fikcije i fakata, literarnog doživljaja i istorijskog mapiranja privida sveta, kao dubinska priča o našem, upravo minulom, vremenu. Misteriji ljubavi i misteriji putovanja, propuštenoj kroz prizmu umetnosti renesansnog čoveka suprotstavljen je kontekst naše surove istorije u kojoj se dešavaju bespotrebni ratovi i nužna izbeglištva. Na sličan način na koji je Savićev roman ’’Hleb i strah’’, ispisan pre četvrt veka, bio literarni epitaf za komunističku Jugoslaviju, tako i ovaj roman, sasvim kapilarno, individualno i kolektivno, zaklapa sliku ratnih devedesetih.’’
Nenad Šaponja