Magla i mjesečina

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani.

Kratki roman Magla i mjesečina poslužio je kao svojevrsni uvod u Selimovićeva kasnija dela, a najviše za roman Derviš i smrt.

Kratki roman "Magla i mjesečina", moje je artistički najuspjelije djelo.
To je prosta priča o jednoj mladosti u ratu, o mladosti koja se na izvjestan način identifikovala sa ratom. Ljudi u ratu imaju svoje lične probleme. Doživljavaju svoje prve, i gubeći život, posljednje mladalačke ljubavi. Ja sam pokušao da te lične probleme stavim u opšta zbivanja. Da bih do toga došao, ja sam unio u taj svoj roman i jednu novinu. Trudio sam se da svaka ličnost koja govori o sebi i otkriva sebe, govori drukčijim jezikom, misli na drukčiji način, ima drukčiju strukturu rečenice pri izražavanju. Svaki od tih mladih ljudi koji žele da riješe svoje intimne dileme polazi sa drugog stanovišta.

Meša Selimović


******

Vidio ih je kako dolaze preko nogostupa kroz šljivik, da izbjegnu blato na putu, išli su u koloni po jedan, ćutljivi i sumorni na ovoj kiši što sipi danima. Pas je nasrnuo na njih, i odmah se smirio, poznao ih i počeo da skiči, umiljavajući se. Nije dobar čuvar, nikog ne bi smio da poznaje osim mene, ni na koga ne bi smio da se navikne, nikad, deset godina da dolazi pa opet da nasrne na svakog, takvog je i tražio, tele je dao za njega, a u njemu otanjala divlja krv, uvija se oko čovjeka kad ga treći put vidi. Prevarili ga planinštaci, a možda i nisu, izmijenio se, rat je, prolaze neprestano Ijudi s puškama i udaraju kundakom po psećim rebrima, a i on ga smirivao, ne želeći zla, naoružani Ijudi su prijeki, smeta im i pasji lavež, al’
kerče smije makar još toliko, da zareži i da iskezi zube, on ne smije, prima ih i časti kad mora, i žali što mu je kuća u ravnici i kraj puta, pa svako svraća, kao da
misli da bi mu bilo krivo ako bi ga mimoišao, i ne može ništa nego da se kida u sebi i da ćuti. I može da ih ne vidi dok prolaze. Nosio je naramak sijena,
osjećajući buđ i mokrinu, i nije htio da se okrene ni da im se javi, nema on ništa s njima ni oni s njim i ne tiču ga se, krava neće jesti ovo sijeno, usparilo se, ako sutra bude sunca, rasturiće stog i presušiti ono što je ostalo, ali on zazire od Ijudi što naoružani idu nekud u noć, njemu je svejedno kuda idu i šta rade, a opet
je nemiran zbog njih, bolje bi bilo da nikoga nema i da niko ne svraća, mirniji bi san bio, šteta što nema soli, isjekao bi sijeno sjekačicom i poprskao slanom vodom, krave bi u slast pojele, ali nema soli ni za njih, ono malo što je ostalo čuva u su ćuteći, i on je ostajao ustrašen i uznemiren, kao da će se nakon njihova odlaska desiti nešto njemu i njegovoj kući, činilo mu se da su za sobom ostavljali
dio krivice, nije znao kakve, i dio odgovornosti za nešto, zbog nečeg, i to je ličilo na sudbinu, nije smio ni da se buni ni da je izbjegne, u staji je tamnije nego napolju, krave se okreću prema njemu, prostrano im je i pusto, rat je samo njih
ostavio, bogzna da li će i njih, stid ga i žao mu što su toliko mršave, izmorile su se orući, stavio je pred njih buđavo sijeno, kao krivac, ali šta je mogao drugo?
travu je čuvao da ojača, češkao ih oko ušiju, kao da se umiljava, nježnošću ih vara, prelazi im rukom preko pletera rebara, polako, žaleći, ali je koža čvrsta
i dlaka glatka, srećom mlade su, evo i jedu, bez volje i bez žurbe, ali jedu, i njemu je drago i žao, održaće se na ovom đubretu ...

****