• Srbija
  • English
  • +381 (0)11 3463 072
  • +381 (0)60 3463 072
  • Smrt u sedam poglavlja
    Smrt u sedam poglavlja

    Smrt u sedam poglavlja

    Zbirka priča.

    Odlomak :

    Glas u Pascalovoj glavi bio je bučniji no ikad. Vrištao je.
    Njegov unutarnji glas, onaj koji je mogao čuti samo on, glas koji je oduvijek bio neobjašnjiv, nepotkupljiv, drzak i nadasve istinit, s kojim se budio i padao u san, koji ga je vodio kroz san i ponekad izbavljao iz sna, taj isti glas sada ga je sa jednakom količinom neobjašnjivosti, nepotkupljivosti, drskosti i istine – gušio.

    Sve što je Pascal mogao čuti bio je vrisak, neprekidan i preplavljujući vrisak, preambula ludilu.

    Hladnoća sale za obdukcije, na koju je odavno već bio navikao, bila je nepodnošljiva i odbojna. Tanak zadah mrtvih tijela i njihov neuništivi mir jednako su mu smetali.

    Pomoćnik glavnog patologa, Pascal Kisch, gledao je u mrtvu djevojku na aluminijskom stolu. Privukao je lice nagom tijelu i pomirisao beživotnu kožu, sa raširenim nosnicama smještenim blizu njenog vrata, pri vrhu klavikularne kosti. Prepoznao je sigurni miris raspadanja. Miris je umanjio vrištanje.
    Pascal je disao lakše.

    Dodirnuo je kožu i kost koje je upravo bio pomirisao. Vrhovima prstiju prepoznao je suptilnu nepravilnost na lijevoj klavikuli, mjesto gdje je lom kosti vrlo davno zaliječen.

    Gledajući u mrtvu djevojku najednom se uvjerio u hijatus između života i smrti, neizrecivu prazninu koju ranije nije primjećivao, a koja je sada bila ispunjena čuvstvima (nalik elektronskoj statici) i skrivena njegovim unutarnjim vriscima. Pascal je poželio udariti pesnicom u zid savršeno obložen bijelim pločicama, osjetiti bol koji bi zamijenio neobjašnjivu asfiksiju koja je razarala unutrašnjost njegovih grudi.

    (Jedanput – sjećao se Pascal – neko ga je upitao da li vjeruje u boga. Vjeruješ li u boga? – bile su tačne riječi. Nije se sjećao čije).

    Nije čuo šta mu je dr Fogel govorio, dok je ovaj žurno ulazio u mrtvačnicu, noseći pod pazuhom lijeve ruke prazne izvještaje sa imenima umrlih koji su dovezeni ovog prijepodneva, a u desnoj šolju iz koje je provaljivala parna kupelj tek zalivenog pepermint čaja. Iznenada, baš onako kako je započelo, vrištanje je prestalo. Zrak je prokuljao kroz Pascalova pluća, zalijepljena paničnim vakuumom. Vrištanje su zamijenile doktorove riječi i miris mente i limuna.

    Šta je s vama danas, dr Kisch? – upitao ga je dr Fogel. Pascal je šutio.
    Nekako ste blijedi. Možda ovaj posao ipak nije za vas. Možda sam ipak bio u krivu u vezi s vama. Vi trebate pokušavati spašavati živote, a ne smrt.

    Poznajem je – odlučio je odmah progovoriti istinu Pascal, pa i pored toga što je ovako odlučio on, upravo su ga njegove riječi lecnule iz tupe nevjerice i tužne praznine.

    Šta ste rekli?

    Rekoh, poznajem je – ponovio je nešto sigurnije Pascal pokazavši rukom ka mrtvoj djevojci.

    Ah, tako. Žao mi je.

    Dok je ovo izgovarao, masno crvenilo je obojilo obraze i vrat dr Fogela. Uvijek je osjećao stanovitu nelagodu izgovarajući drugima sućut, jer nije mario za prolaznu ili lažnu tugu u živih; on je, naime, svoje poštovanje birao izricati mrtvima. Činilo mu se da je ovaj put nešto drukčije, možda jer je i veza s ovim mladim čovjekom, nadrastajući puku kolegijalnost, postala intimna i prisna, daleko intimnija nego što je dr Fogel ikada i mogao pretpostaviti ili poželjeti. Njegov radni podrum, ovo hladno utočište za smrt, bilo je posljednje mjesto na kome je doktor mislio da će pronaći prijatelja.

    Pa, to se moralo desiti – prekinuo je svoje misli dr Fogel i spustio papire i čaj na radni stol. Vjerujte mi, naviknućete se. Oh, oprostite, kolega, ne obazirite se na mene, obično mnogo govorim kad ovome nije mjesto. Bili ste bliski?

    Da… ovaj, ne. Teško je objasniti.

    Ne mari, ne morate objašnjavati. Magnetofon, molim.

    Dok je dr Fogel navlačio hirurške rukavice, Pascal je pritisnuo gumb za snimanje glasa na elektronskoj napravi sa dva velika koluta magnetne vrpce.

    Skalpel broj 22, molim. Ili možda vi želite napraviti prvi rez?

    Ne, ne – odbio je Pascal, istovremeno pružajući sječivo.

    Predivna djevojka. Šteta. Uistinu šteta – promrmljao je dr Fogel više nekako za sebe.

    Napravio je Y rez na abdomenu djevojke. Istovremeno, dr Fogel je, okrećući se prema magnetofonu kao da se obraća nevidljivom trećem čovjeku, tumačio svaki pokret svojih ruku. Od napravljenog reza potekla je usamljena tanka kap krvi. U Pascalov um se dovuklo njeno ime. Katarina, jutros je napokon saznao. Zvala se Katarina Castorp. Bio je još uvijek zbunjen i razdvojen saznanjem o Katarininoj smrti. Pomislio je na sve što bi Katarina mogla raditi u ovom trenutku, da je samo bila živa. Volio je izgovarati njeno ime u mislima. Ranije je pokušavao njenom licu prilijepiti jedno, bilo koje, no nije mu uspijevalo. Sad je bilo kao da je oduvijek znao, kao da je posve prirodno jer se zove Katarina Castorp; štaviše, Pascal nije mogao niti zamisliti da se Katarina mogla zvati po nekom drugom imenu.

    Pascal Kisch je osjetio oštar, razarajući bol na svom licu, bol koji ga je nakon nekoliko trenutaka počeo sjećati na opeklinu; sjetio se apsurdnog, folklornog savjeta svoje majke, opeklinu uvijek treba približiti nekom izvoru toplote; zašto se ovoga sjetio upravo sad, Pascal nije znao. Zapravo, Pascal je podnio udarac doktora Fogela sasvim stoički, kao očekivanu i zasluženu kaznu koju je dugo izbjegavao, i zbog koje nema bilo kakva prava na ljutnju, poniženje ili odmazdu. Da je poslušao majčin savjet Pascal bi zamolio dr Fogela za još jedan šamar.

    Možda vam ovo pada teže nego što sam prvi put pomislio – izgovorio je dr Fogel, iznenadivši Pascala svojim riječima – baš kao što je maločas Pascal iznenadio samoga sebe – čak i više nego je to učinio pljusnuvši ga po licu otvorenom šakom.

    I uistinu, dr Fogel prije ovog jutra niti u jednom trenutku nije izgovorio ovoliko riječi u razgovoru s Pascalom, niti je ikada prije udario drugoga čovjeka. Tijekom razudbe na bilo kojem mrtvom tijelu riječi između ove dvojice ionako nisu bile potrebne, pogotovo one suvišne, a dodiri još i manje; njihova komunikacija svodila se na reflekse, mimiku, uzdahe i tihe dijagnostičke uzvike koje su ponekad izgovarali istovremeno, poput simultanih skakača u vodu. Njihove uvjetovane akcije neupućeni promatrač mogao je zamijeniti za telepatiju, što i nije bilo toliko daleko od istine. Pometnju i zbunjenost pravile su riječi. Pa ipak, sad kad su progovorili, činilo im se da ne postoje razlozi zašto bi prestali. Dr Fogel je vjerovao u predumišljaj i savršene okolnosti. Sve njegove akcije bile su podređene ovoj ličnoj religiji, i upravo je zato dr Fogel bio poput mitske polinezijske kornjače čiji je svaki korak siguran upravo jer joj je potrebno toliko dugo vremena da ga načini. Istina je bila da je dr Fogel oduvijek znao da će jedanput u životu morati udariti drugoga čovjeka, i da će znati tačan trenutak kad to treba učiniti, i da će samo tako spasiti tog čovjeka od njega samog, od samouništenja. Bilo mu je milo jer je taj izgubljeni čovjek bio Pascal Kisch.

    Nisam znao njezino ime – htio je progovoriti Pascal Kisch, osjetivši ispovjedni poriv.

    Da li vi uopće poznajete ovu djevojku? – dr Fogel kao da je čitao Pascalove misli.

    Pascal je šutio nekoliko trenutaka pogleda sagnutog ka mrtvoj Katarini, kao da i sam nije bio siguran u ono što je istinito, kao da nije posve siguran u stvarnost ovog trenutka u kojem treba odgovoriti na doktorov upit, iskren pokaz empatije i ljudskosti. Podigao je glavu, susreo doktorov pogled i progovorio.

    Posmatram je svako jutro dvije posljednje godine. Posmatrao sam je – ispravio se Pascal.

    Poznajem njen lijevi profil bolje neko iko – nastavio je. Uvijek stoji na kolodvoru neobično blizu ivici, okrenuta nekamo desno, suprotno od pravca nadolazećeg voza, kao da očekuje nekoga ko kasni, i kao da se taj neko svakog trenutka treba pojaviti u njenom vidokrugu. Već sam sasvim uvjerio sebe da znam kako izgleda ta osoba koju očekuje. Ili – naborao je Pascal obrve u sumnji i dvoumljenju – kao da se boji pogledati u nadolazeći voz. Znate, to je vrlo čudno… gledajući u njeno lice mislio sam da znam sve što sam ikada htio saznati o njoj.

    Hm… pretpostavljam da je tako – odgovorio je dr Fogel neuvjerljivo, pogledavajući iskosa Pascalovo zamišljeno lice. Da ga je upravo u ovom trenutku susreo prvi put vjerovatno bi pomislio da je Pascal lud ili nastran; ovako, žalio je mladića. Suosjećao je s njim.

    Škare za rebra – zamolio je dr Fogel svog asistenta. Doktorov glas je bio uvješten. I mek.

    Vise detalja
    Šifra: 148877
    2.100 din

    potrebna količina:


    dostavadostava i poŠtarina

    nacin placanjanaČin plaĆanja

    Opcije plaćanje za kupce iz Srbije:

    - putem uplatnice na šalteru pošte ili banke
    - pouzećem prilikom isporuke knjiga
    - internet karticama Visa,Maestro i Mastercard

    Opcije plaćanje za kupce iz inostranstva:

    - putem PayPal sistema
    - internet karticama Visa, Maestro i MasterCard
    - uplatom na devizni račun (wire transfer)
    - putem Western Uniona

    postavi pitanjepostavite pitanje

    OPIS KNJIGE
    Zbirka priča.

    Odlomak :

    Glas u Pascalovoj glavi bio je bučniji no ikad. Vrištao je.
    Njegov unutarnji glas, onaj koji je mogao čuti samo on, glas koji je oduvijek bio neobjašnjiv, nepotkupljiv, drzak i nadasve istinit, s kojim se budio i padao u san, koji ga je vodio kroz san i ponekad izbavljao iz sna, taj isti glas sada ga je sa jednakom količinom neobjašnjivosti, nepotkupljivosti, drskosti i istine – gušio.

    Sve što je Pascal mogao čuti bio je vrisak, neprekidan i preplavljujući vrisak, preambula ludilu.

    Hladnoća sale za obdukcije, na koju je odavno već bio navikao, bila je nepodnošljiva i odbojna. Tanak zadah mrtvih tijela i njihov neuništivi mir jednako su mu smetali.

    Pomoćnik glavnog patologa, Pascal Kisch, gledao je u mrtvu djevojku na aluminijskom stolu. Privukao je lice nagom tijelu i pomirisao beživotnu kožu, sa raširenim nosnicama smještenim blizu njenog vrata, pri vrhu klavikularne kosti. Prepoznao je sigurni miris raspadanja. Miris je umanjio vrištanje.
    Pascal je disao lakše.

    Dodirnuo je kožu i kost koje je upravo bio pomirisao. Vrhovima prstiju prepoznao je suptilnu nepravilnost na lijevoj klavikuli, mjesto gdje je lom kosti vrlo davno zaliječen.

    Gledajući u mrtvu djevojku najednom se uvjerio u hijatus između života i smrti, neizrecivu prazninu koju ranije nije primjećivao, a koja je sada bila ispunjena čuvstvima (nalik elektronskoj statici) i skrivena njegovim unutarnjim vriscima. Pascal je poželio udariti pesnicom u zid savršeno obložen bijelim pločicama, osjetiti bol koji bi zamijenio neobjašnjivu asfiksiju koja je razarala unutrašnjost njegovih grudi.

    (Jedanput – sjećao se Pascal – neko ga je upitao da li vjeruje u boga. Vjeruješ li u boga? – bile su tačne riječi. Nije se sjećao čije).

    Nije čuo šta mu je dr Fogel govorio, dok je ovaj žurno ulazio u mrtvačnicu, noseći pod pazuhom lijeve ruke prazne izvještaje sa imenima umrlih koji su dovezeni ovog prijepodneva, a u desnoj šolju iz koje je provaljivala parna kupelj tek zalivenog pepermint čaja. Iznenada, baš onako kako je započelo, vrištanje je prestalo. Zrak je prokuljao kroz Pascalova pluća, zalijepljena paničnim vakuumom. Vrištanje su zamijenile doktorove riječi i miris mente i limuna.

    Šta je s vama danas, dr Kisch? – upitao ga je dr Fogel. Pascal je šutio.
    Nekako ste blijedi. Možda ovaj posao ipak nije za vas. Možda sam ipak bio u krivu u vezi s vama. Vi trebate pokušavati spašavati živote, a ne smrt.

    Poznajem je – odlučio je odmah progovoriti istinu Pascal, pa i pored toga što je ovako odlučio on, upravo su ga njegove riječi lecnule iz tupe nevjerice i tužne praznine.

    Šta ste rekli?

    Rekoh, poznajem je – ponovio je nešto sigurnije Pascal pokazavši rukom ka mrtvoj djevojci.

    Ah, tako. Žao mi je.

    Dok je ovo izgovarao, masno crvenilo je obojilo obraze i vrat dr Fogela. Uvijek je osjećao stanovitu nelagodu izgovarajući drugima sućut, jer nije mario za prolaznu ili lažnu tugu u živih; on je, naime, svoje poštovanje birao izricati mrtvima. Činilo mu se da je ovaj put nešto drukčije, možda jer je i veza s ovim mladim čovjekom, nadrastajući puku kolegijalnost, postala intimna i prisna, daleko intimnija nego što je dr Fogel ikada i mogao pretpostaviti ili poželjeti. Njegov radni podrum, ovo hladno utočište za smrt, bilo je posljednje mjesto na kome je doktor mislio da će pronaći prijatelja.

    Pa, to se moralo desiti – prekinuo je svoje misli dr Fogel i spustio papire i čaj na radni stol. Vjerujte mi, naviknućete se. Oh, oprostite, kolega, ne obazirite se na mene, obično mnogo govorim kad ovome nije mjesto. Bili ste bliski?

    Da… ovaj, ne. Teško je objasniti.

    Ne mari, ne morate objašnjavati. Magnetofon, molim.

    Dok je dr Fogel navlačio hirurške rukavice, Pascal je pritisnuo gumb za snimanje glasa na elektronskoj napravi sa dva velika koluta magnetne vrpce.

    Skalpel broj 22, molim. Ili možda vi želite napraviti prvi rez?

    Ne, ne – odbio je Pascal, istovremeno pružajući sječivo.

    Predivna djevojka. Šteta. Uistinu šteta – promrmljao je dr Fogel više nekako za sebe.

    Napravio je Y rez na abdomenu djevojke. Istovremeno, dr Fogel je, okrećući se prema magnetofonu kao da se obraća nevidljivom trećem čovjeku, tumačio svaki pokret svojih ruku. Od napravljenog reza potekla je usamljena tanka kap krvi. U Pascalov um se dovuklo njeno ime. Katarina, jutros je napokon saznao. Zvala se Katarina Castorp. Bio je još uvijek zbunjen i razdvojen saznanjem o Katarininoj smrti. Pomislio je na sve što bi Katarina mogla raditi u ovom trenutku, da je samo bila živa. Volio je izgovarati njeno ime u mislima. Ranije je pokušavao njenom licu prilijepiti jedno, bilo koje, no nije mu uspijevalo. Sad je bilo kao da je oduvijek znao, kao da je posve prirodno jer se zove Katarina Castorp; štaviše, Pascal nije mogao niti zamisliti da se Katarina mogla zvati po nekom drugom imenu.

    Pascal Kisch je osjetio oštar, razarajući bol na svom licu, bol koji ga je nakon nekoliko trenutaka počeo sjećati na opeklinu; sjetio se apsurdnog, folklornog savjeta svoje majke, opeklinu uvijek treba približiti nekom izvoru toplote; zašto se ovoga sjetio upravo sad, Pascal nije znao. Zapravo, Pascal je podnio udarac doktora Fogela sasvim stoički, kao očekivanu i zasluženu kaznu koju je dugo izbjegavao, i zbog koje nema bilo kakva prava na ljutnju, poniženje ili odmazdu. Da je poslušao majčin savjet Pascal bi zamolio dr Fogela za još jedan šamar.

    Možda vam ovo pada teže nego što sam prvi put pomislio – izgovorio je dr Fogel, iznenadivši Pascala svojim riječima – baš kao što je maločas Pascal iznenadio samoga sebe – čak i više nego je to učinio pljusnuvši ga po licu otvorenom šakom.

    I uistinu, dr Fogel prije ovog jutra niti u jednom trenutku nije izgovorio ovoliko riječi u razgovoru s Pascalom, niti je ikada prije udario drugoga čovjeka. Tijekom razudbe na bilo kojem mrtvom tijelu riječi između ove dvojice ionako nisu bile potrebne, pogotovo one suvišne, a dodiri još i manje; njihova komunikacija svodila se na reflekse, mimiku, uzdahe i tihe dijagnostičke uzvike koje su ponekad izgovarali istovremeno, poput simultanih skakača u vodu. Njihove uvjetovane akcije neupućeni promatrač mogao je zamijeniti za telepatiju, što i nije bilo toliko daleko od istine. Pometnju i zbunjenost pravile su riječi. Pa ipak, sad kad su progovorili, činilo im se da ne postoje razlozi zašto bi prestali. Dr Fogel je vjerovao u predumišljaj i savršene okolnosti. Sve njegove akcije bile su podređene ovoj ličnoj religiji, i upravo je zato dr Fogel bio poput mitske polinezijske kornjače čiji je svaki korak siguran upravo jer joj je potrebno toliko dugo vremena da ga načini. Istina je bila da je dr Fogel oduvijek znao da će jedanput u životu morati udariti drugoga čovjeka, i da će znati tačan trenutak kad to treba učiniti, i da će samo tako spasiti tog čovjeka od njega samog, od samouništenja. Bilo mu je milo jer je taj izgubljeni čovjek bio Pascal Kisch.

    Nisam znao njezino ime – htio je progovoriti Pascal Kisch, osjetivši ispovjedni poriv.

    Da li vi uopće poznajete ovu djevojku? – dr Fogel kao da je čitao Pascalove misli.

    Pascal je šutio nekoliko trenutaka pogleda sagnutog ka mrtvoj Katarini, kao da i sam nije bio siguran u ono što je istinito, kao da nije posve siguran u stvarnost ovog trenutka u kojem treba odgovoriti na doktorov upit, iskren pokaz empatije i ljudskosti. Podigao je glavu, susreo doktorov pogled i progovorio.

    Posmatram je svako jutro dvije posljednje godine. Posmatrao sam je – ispravio se Pascal.

    Poznajem njen lijevi profil bolje neko iko – nastavio je. Uvijek stoji na kolodvoru neobično blizu ivici, okrenuta nekamo desno, suprotno od pravca nadolazećeg voza, kao da očekuje nekoga ko kasni, i kao da se taj neko svakog trenutka treba pojaviti u njenom vidokrugu. Već sam sasvim uvjerio sebe da znam kako izgleda ta osoba koju očekuje. Ili – naborao je Pascal obrve u sumnji i dvoumljenju – kao da se boji pogledati u nadolazeći voz. Znate, to je vrlo čudno… gledajući u njeno lice mislio sam da znam sve što sam ikada htio saznati o njoj.

    Hm… pretpostavljam da je tako – odgovorio je dr Fogel neuvjerljivo, pogledavajući iskosa Pascalovo zamišljeno lice. Da ga je upravo u ovom trenutku susreo prvi put vjerovatno bi pomislio da je Pascal lud ili nastran; ovako, žalio je mladića. Suosjećao je s njim.

    Škare za rebra – zamolio je dr Fogel svog asistenta. Doktorov glas je bio uvješten. I mek.

    Br.strana: 145

    Povez: Tvrdi povez

    God.izdanja: 2018.

    Izdavač: Planjax komerc

    Zemlja porekla: Bosna i Hercegovina

    ISBN: 978-9958-34-355-1

    Komentari čitalaca

  • Napišite recenziju za ovu knjigu i uz malo sreće osvojite
    vaučer za kupovinu od 2000 dinara!

    KorisnaKnjiga.com koristi cookije kako bi prilagodila sajt korisniku i analizirala prikazani sadžaj.
    Podaci o identitetu korisnika se ne prikupljaju, već samo informacije o posećenosti koje dalje naši partneri obrađuju. Više informacija.