Škole i sistemi u psihologiji
Knjiga komparativnih analiza psiholoških sistema i otkrivanje šta im je zajedničko, a u čemu je njihova razlika.
Uvod
Iako su se mnogi psiholozi tokom razvoja psihologije kao nauke trudili da postignu jedno jedinstveno stanovište o psihičkom životu, o karakteru same psihologije i metoda kojima ona treba da proučava čoveka, vidljivo je da psihologija to nije postigla, sem u jednom veoma kratkom periodu, u trenutku nastanka psihologije kao samostalne nauke, u drugoj polovini XIX veka, kada je takvo jedinstveno stanovište postojalo. Ubrzo posle toga psiholozi su ponudili veoma različite odgovore na pitanja o predmetu svoje nauke i metodama koje treba da se koriste. Bihejviorizam, jedan od najuticajnijih psiholoških sistema početkom XX veka, nastao je upravo kao otpor strukturalističkim idejama XIX veka, tako da je to možda najbolja ilustracija stava da su se psihološke teorije, psihološki sistemi razvijali pre svega kao opozicija postojećim idejama, vrlo često kao pokušaj njihove zamene ili pokušaj veoma drastične revizije ideja koje su do tada bile nuđene. To stvara ogromne probleme onima koji žele da prouče razvoj psihologije u celini. Naravno, većina autora je pribegavala tzv. hronološkom izlaganju koje deluje u prvi mah neprotivurečno, logično i gde se ova pitanja na neki način stavljaju u drugi plan. Izlagati razvoj ideja i sistema u psihogiji vremenski, onako kako su se pojavljivali, svakako je jednostrano jer ono traži samo brižljivu analizu istorijskih činjenica bez nekog naročitog poređenja tih ideja. Većina udžbenika, većina studija razvoja psihologije upravo ovakav postupak. Ova neprotivurečna slika psihologije je naravno privid, jer svako dublje razmatranje ideja koje su nuđene pokazuje da su one često međusobno toliko različite da se čovek ponekad pita kako je moguće da one egzistiraju u okvirima jedne jedinstvene nauke.
Upravo zato posvetićemo pažnju onim autorima koji su se suočili sa ovim problemom i pokušali da ponude rešenje koje bi pomoglo da jednom komparativnom analizom psiholoških sistema otkrijemo šta im je zajedničko, a šta je različito. Ti pokušaji su utoliko zanimljiviji što su veoma različiti po tome kako vide ono što je bitno u psihologiji i kako zapravo treba porediti sisteme, koje elemente uzeti u obzir koji su presudni za definisanje značaja sistema i određivanje prave suštine teorijskih ideja koje sistem nudi. Naravno, suštinsko je to da je na ta pitanja vrlo teško odgovoriti, ako se ne odgovori delimično i na pitanja o karakteru naučnih hipoteza, naučnih teorija i naučnog saznanja u celini.
Jedan broj psihologa je prevideo činjenicu da kada se bavi nekom psihološkom teorijom ili sistemom, kada prosuđuje psihologiju u celini i njen razvoj, u stvari, mora da odgovori pre toga na pitanje kako se uopšte razvija naučno znanje i šta su kriterijumi naučne objektivnosti u nauci u celini. Sem već pomenutog bihejviorizma, koji je kriterijum naučne objektivnosti postavio kao glavni kriterijum izgradnje psihološke teorije, drugi psihološki sistemi se nisu tim problemom toliko bavili, i utoliko je zanimljivije videti kako danas filozofi nauke govore o razvoju nauke i da li one različite ideje u okviru filozofije nauke mogu da nam objasne izvesne protivrečnosti koje se javljaju kada se analizuje razvoj psihologije. Konačno, jedan od tih kriterijuma za razlikovanje psiholoških sistema biće primenjen na tradicionalne sisteme u psihologiji. Taj kriterijum neće biti primenjen u celini, već u samo nekoliko elemenata tog sistema, ali biće zanimljivo prilikom izlaganja tradicionalnih sistema u psihologiji videti da li ćemo pomoći da se bolje razume priroda sistema i da se stvori osnova za njihovo poređenje.
Uskoro u prodaji
Kupci koji su kupili ovu knjigu kupili su i:
Uvod
Iako su se mnogi psiholozi tokom razvoja psihologije kao nauke trudili da postignu jedno jedinstveno stanovište o psihičkom životu, o karakteru same psihologije i metoda kojima ona treba da proučava čoveka, vidljivo je da psihologija to nije postigla, sem u jednom veoma kratkom periodu, u trenutku nastanka psihologije kao samostalne nauke, u drugoj polovini XIX veka, kada je takvo jedinstveno stanovište postojalo. Ubrzo posle toga psiholozi su ponudili veoma različite odgovore na pitanja o predmetu svoje nauke i metodama koje treba da se koriste. Bihejviorizam, jedan od najuticajnijih psiholoških sistema početkom XX veka, nastao je upravo kao otpor strukturalističkim idejama XIX veka, tako da je to možda najbolja ilustracija stava da su se psihološke teorije, psihološki sistemi razvijali pre svega kao opozicija postojećim idejama, vrlo često kao pokušaj njihove zamene ili pokušaj veoma drastične revizije ideja koje su do tada bile nuđene. To stvara ogromne probleme onima koji žele da prouče razvoj psihologije u celini. Naravno, većina autora je pribegavala tzv. hronološkom izlaganju koje deluje u prvi mah neprotivurečno, logično i gde se ova pitanja na neki način stavljaju u drugi plan. Izlagati razvoj ideja i sistema u psihogiji vremenski, onako kako su se pojavljivali, svakako je jednostrano jer ono traži samo brižljivu analizu istorijskih činjenica bez nekog naročitog poređenja tih ideja. Većina udžbenika, većina studija razvoja psihologije upravo ovakav postupak. Ova neprotivurečna slika psihologije je naravno privid, jer svako dublje razmatranje ideja koje su nuđene pokazuje da su one često međusobno toliko različite da se čovek ponekad pita kako je moguće da one egzistiraju u okvirima jedne jedinstvene nauke.
Upravo zato posvetićemo pažnju onim autorima koji su se suočili sa ovim problemom i pokušali da ponude rešenje koje bi pomoglo da jednom komparativnom analizom psiholoških sistema otkrijemo šta im je zajedničko, a šta je različito. Ti pokušaji su utoliko zanimljiviji što su veoma različiti po tome kako vide ono što je bitno u psihologiji i kako zapravo treba porediti sisteme, koje elemente uzeti u obzir koji su presudni za definisanje značaja sistema i određivanje prave suštine teorijskih ideja koje sistem nudi. Naravno, suštinsko je to da je na ta pitanja vrlo teško odgovoriti, ako se ne odgovori delimično i na pitanja o karakteru naučnih hipoteza, naučnih teorija i naučnog saznanja u celini.
Jedan broj psihologa je prevideo činjenicu da kada se bavi nekom psihološkom teorijom ili sistemom, kada prosuđuje psihologiju u celini i njen razvoj, u stvari, mora da odgovori pre toga na pitanje kako se uopšte razvija naučno znanje i šta su kriterijumi naučne objektivnosti u nauci u celini. Sem već pomenutog bihejviorizma, koji je kriterijum naučne objektivnosti postavio kao glavni kriterijum izgradnje psihološke teorije, drugi psihološki sistemi se nisu tim problemom toliko bavili, i utoliko je zanimljivije videti kako danas filozofi nauke govore o razvoju nauke i da li one različite ideje u okviru filozofije nauke mogu da nam objasne izvesne protivrečnosti koje se javljaju kada se analizuje razvoj psihologije. Konačno, jedan od tih kriterijuma za razlikovanje psiholoških sistema biće primenjen na tradicionalne sisteme u psihologiji. Taj kriterijum neće biti primenjen u celini, već u samo nekoliko elemenata tog sistema, ali biće zanimljivo prilikom izlaganja tradicionalnih sistema u psihologiji videti da li ćemo pomoći da se bolje razume priroda sistema i da se stvori osnova za njihovo poređenje.