Simboli promjene

Carl Gustav Jung zauzima izuzetno mjesto u modernoj psihologiji i psihijatriji. Njegova tema koja objedinjuje sve njegove radove je "zbilja duše" - die Wirklichkeit der Seele. U "Simbolima promjene" on analizira predigru jedne shizofrenije. Ta je knjiga nastala 1911. u tridesetšestoj Jungovoj godini. On sam ocjenjuje to razdoblje svog života i rada kritičkim jer je u srednjim godinama života u pravilu dolazi do preispitivanja i preobražavanja psihičkoga života.

Sadržaj
Predgovor četvrtom izdanju VII
Predgovor trećemu izdanju XIII
Predgovor drugome izdanju XIV
Riječ unaprijed (predgovor hrvatskome izdanju) XVII
Prvi dio
I. Uvod 3
II. O dvjema vrstama mišljenja 8
III. Pretpovijest 48
IV Himna stvoritelju 54
V Pjesma o mušici 121
Drugi dio
I. Uvod 189
II. O pojmu libida 208
III. Promjene libida 223
IV Postanak heroja 271
V Simboli majke i ponovnoga rođenja. . . 330
VI. Borba za oslobođenje od majke .... 448
VII. Žrtva 507
VIII. Zaključna riječ 731
Pogovor 737
Kazalo autora i tekstova 749
Kazalo pojmova 757

Predgovor četvrtom izdanju

Činjenica da ova knjiga, koju sam napisao prije 37 godina, nužno potrebuje preradbu, bila mi je već odavna u svijesti, ali radne obveze i moja znanstvena djelatnost nisu mi nikad dopuštali dovoljno dokolice da bih se u miru mogao posvetiti jednako tako neugodnoj kao i teškoj zadaći. Starost i bolest oslobodili su me konačno mojih radnih obveza i priskrbili su mi nužno vrijeme za razmatranje mojih mladenačkih grijeha. Ja nikada nisam bio usrećen ovom knjigom, a još manje njome zadovoljan: ona je, tako reći, bila napisana “preko moje glave”, i to usred navale liječničke prakse, bez obzira na vrijeme i sredstva.

Svoj materijal morao sam žurno skupiti kako sam ga upravo nalazio. Nije bilo mogućnosti da dopustim sojim mislima da sazriju. Nametljivost koja je ležala iza toga postala mi je tek kasnije svjesnom: bila je to eksplozija svih onih duševnih sadržaja koji nisu mogli biti uzeti u obzir u nametljivoj uskoći FREUDOVE psihologije i svjetonazora. Daleko sam od toga da bih htio izvanredne FREUDOVE zasluge za istraživanje individualne psihe na bilo koji način krnjiti. Međutim, pojmovni okvir u koji je FREUD napeo duševnu pojavu činio mi se neodrživo uskim. Ja time nipošto ne mislim, na primjer, na njegovu teoriju neuroza koja može biti koliko hoće uska, samo ako je primjerena iskustvenom materijalu, ili na njegovu teoriju o snovima, u kojoj se u dobroj namjeri može biti različita gledišta; ja mishm naprotiv na reduktivni kazualizam njegova općenitog stajališta i, tako reći, potpuni gubitak usmjerenosti ka cilju, što je tako karakteristično za sve psihičko. FREUDOV spis “Budućnost jedne iluzije” iako je datiran kasnije, daje baš ispravan prikaz njegova načina gledanja koji je svojstven ranijim godinama, a kreće unutar granica racionalizma i znanstvenoga materijalizma tako karakterističnih za kasno XIX. stoljeće.

Kako se i moglo očekivati za knjigu rađenu pod tim okolnostima, i ova se sastojala iz većih i manjih fragmenata koje sam uspio tek nedovoljno sabrati. Bio je to samo djelomično uspio pokušaj da se stvori ponajprije jedan širi okvir za medicinsku psihologiju da bi se stvorila i cjelina psihičkog fenomena. Jedna od mojih glavnih nakana bila je osloboditi se tada vladajućeg subjektivnog i personalističkog načina gledanja, da bi postalo moguće razumjeti ono nesvjesno kao objektivnu i kolektivnu psihu. Personalizam FREUDOVA kao i Adlerovapogleda nije me zadovoljavao utoliko što nije, s iznimkom dinamike instinkta (koja kod ADLERA čak prolazi prekratko), pružao nikakav prostor za objektivne i neosobne danosti. U skladu s tom činjenicom FREUD nije mom pokušaju mogao priznati nikakvo objektivno opravdanje, nego je pretpostavljao osobne motive.

Tako je ova knjiga postala putokazom postavljenim na mjesto gdje se razdvajaju dva puta. Zbog svoje nesavršenosti i nedovršenosti postala je programom za sljedeća desetljeća mog života. Tek što sam naime zaključio rukopis, sinulo mi je što znači živjeti s jednim mitom ili bez njega. Mitos je ono za što jedan crkveni otac kaže: “Quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditur"1, dakle onaj koji vjeruje da živi bez mita ili izvan njega jest iznimka. Da, on jest iskorijenjeni, koji ne stoji u istinskoj povezanosti niti s prošlošću, životom predaka (koji uvijek u njemu živi) niti sa suvremenim Ijudskim društvom. On ne stanuje niti u jednoj kući poput ostalih, on ne jede i ne pije što čine drugi, nego živi život za sebe, umotan u jednu, od svojeg razuma potaknutu bludnju koju drži za upravo otkrivenu istinu. Ova igračka njegova razuma ne potresa njegovu utrobu. Ona mu doduše kvari želudac, jer on vidi proizvod razuma kao nešto neprobavljivo. Duša nije od jučer! Njezina dob broji mnogo milijuna godina. Individualna svijest, međutim, samo je potporanj za sezonsko cvijeće i plodove, koji rastu iz trajnog korijena, i prvi se nalazi u boIjem suglasju s istinom ako uključi egzistenciju korijena u svoj račun, jer korijenski splet je svemu majka.

***